50 godina RAF: Teror kojeg je poticala država?

Već desetljećima su tri nekadašnja pripadnika terorističke organizacije Frakcija Crvene armije (Rote Armee Fraktion, RAF) u bijegu. Savezni kriminalistički ured (BKA) je i prošlog studenog objavio novu potjernicu sa nešto svježijim fotografijama Ernsta-Volkera Stauba, Burkharda Garwega i Daniele Klette. Niz razbojstava je policiju opet dovela na trag terorista, makar ti zločini više nemaju veze sa politikom. Služe tek doći do novca, jer je živjeti u ilegali skupo.

Ne, RAF još uvijek nije prošlost, sa njegovim krvavim tragom koji su tijekom tri desetljeća postojanja ostavili kroz čitavu tadašnju Saveznu Republiku Njemačku. Nije prošlost jer još uvijek uzbuđuju duhove i kasne isprike nekadašnjih članova: tako se prošle jeseni Silke Maier-Witt sastala sa sinom Hannsa Martina Schleiera, predsjednika Udruge poslodavaca kojeg je RAF pogubio 1977. Teroristica i sin su razgovarali i ona mu se pokušala ispričati za zločin. RAF nije prošlost, makar je nekadašnji zrakoplov Lufthanse koji je svojedobno bio otet, vraćen u Njemačku i biti će pretvoren u muzejski primjerak.

RAF nije prošlost i osobito zbog toga jer još uvijek nisu posve razjašnjeni zločini počinjeni između 1970. i 1998., sva ta ubojstva, bombaški napadi, razbojstva sa preko 30 mrtvih i više od 200 ranjenih.

Državna služba ih uči teroru

Nedostaje i istina o ulozi Službe za zaštitu ustavnog poretka u studentskim prosvjedima koncem šezdesetih prošlog stoljeća i koliko je upravo ta služba potakla da se ti prosvjedi pretvore i u teror. Hamburški politolog Wolfgang Kraushaar osobito ističe ulogu Petera Urbacha, agenta Službe čija je zadaća bila studentski pokret: „Urbach je imao značajnu, ali još uvijek nedovoljno poznatu ulogu u transformacije malene, ali čvrste jezgre tadašnjih prosvjednika u militantne skupine i na koncu u krug iz kojeg se onda stvorio i terorizam."

Na primjer, poznato je kako je Urbach bio izuzetno aktivan 11. travnja 1968. u prosvjedima nakon što je jedan desničar pokušao ubiti studentskog lidera Rudija Dutschkea. Oko 2000 studenata i mladih je krenulo prosvjedovati pred središte izdavačke kuće Axela Springera u Berlinu čiji je tabloid Bild neprestance huškao protiv „čupavaca" i studentskih prosvjeda.

Kraushaar nam objašnjava kako postoje svjedočanstva da je na prosvjede došao i Urbach, ali on je došao sa košarom punom molotovljevih koktela koje je dijelio razjarenim studentima. Ali treba i znati kako se oni koriste: „Nakon što poletjeli prvi molotovljevi kokteli i kad nisu izazvali željeni učinak, naime da se zapale automobili pred zgradom, Urbach im je pokazao kako se to radi. Tako su prvo prevrtali automobile da bi njihov spremnik goriva bio dostupan i tek tako su ih palili. Jedan za drugim su planuli i potpuno izgorjeli", kaže nam Kraushaar.

Odakle im prvo oružje?

Ne samo molotovljeve koktele: upravo je agent Službe za zaštitu ustavnog poretka među studentima bio taj koji im je podijelio prvo vatreno oružje, kaže nam Kraushaar. U sličnim slučajevima kada je bilo riječi o ekstremnoj desnici, a ne ljevici je tako nešto u pravilu pred sudom dovelo i do obustave čitavog postupka. Jer Urbach je bio Agent Provocaeur koji nije tek promatrao što se zbiva, nego je aktivno poticao zločine tadašnjih prosvjednika.

Naravno da se tu postavlja pitanje, što je grad-pokrajina Berlin i vjerojatno zapadne sile – SAD, Velika Britanija i Francuska koje su još uvijek u Berlinu bili zapovjednici zapadne „Okupacione zone", uopće htjele postići takvim djelovanjem. Za Kraushaara je stvar jasna: „Željelo se osobito radikalne prosvjednike dovesti do toga da i sebe i druge, na koncu čitav lijevo nastrojen pokret diskreditirati nasiljem."

Kod bavljenja sa RAF-om, ne smije se zaboraviti da je to bila najpoznatija, ali ne i jedina ekstremno lijeva skupina. Postojale su i „Revolucionarne ćelije", postojala je i skupina „Pokret 2. lipnja" nazvana po danu policijskog ubojstva studenta Benna Ohnesorga, a postojali su u „Tupamarosi Zapadnog Berlina". Upravo sa tim Tupamarosima (nazvani po revolucionarnom pokretu Urugvaja) je i počeo teror u Njemačkoj. Pukom srećom napad nije uspio, ali su namjeravali aktivirati eksploziv u Židovskoj zajednici Berlina prepunoj ljudi. 250 ljudi je bilo prisutno i to upravo na obljetnicu nacističke „Kristalne noći", 9. studenog 1969.

Bombom državne službe na Židovsku zajednicu!

I tko je opet stajao iza toga? Naravno, agent Peter Urbach. „Zamislite si samo: sa bombom koju je poslala Služba za zaštitu ustavnog poretka i koju im je nabavio taj Urbach bi bio izveden napad na Židovsku zajednicu u Berlinu! A to je početak terorizma u Zapadnoj Njemačkoj i Berlinu", sažima povjesničar Michael Sontheimer.

Naravno, ne može se reći da su državna služba i njen agent sami podmetnuli bombu, niti možda nisu odlučili da to treba biti Židovska zajednica. Ali i njima je moralo biti jasno da se to moglo dogoditi i koliko bi žrtava moglo biti. Već i postojeća saznanja jasno pokazuju: država tu nipošto nije bila tek žrtva terora ekstremne ljevice, ona je tu izdašno dolijevala ulje na vatru.

 

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.