1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

400.000 Nijemaca ovisno o - radu

Ovisnost o radu je bolest koje ljudi vrlo često uopće nisu ni svjesni. Oni su u pogonu bez prestanka, ne mogu se opustiti i naprosto malo 'ljenčariti' – ako ne rade zapadaju u krizu, počinju gubiti kontrolu nad sobom.

Rad bez pauze

Rad bez pauze

Za Michaela Köhlera su stvarno važne stvari u životu počele igrati samo još sporednu ulogu. Obitelj, prijatelji, čak i smrt majke – sve je bilo potisnuto. Važan je bio samo rad. Nakon pogreba majke on nije tugovao – otišao je izravno u ured. Za njega je to dugo bilo normalno: mada su ga prijatelji upozoravali, on nije želio prihvatiti činjenicu – da je ovisnik o radu. Ovaj voditelj poslova i trener u jednoj ustanovi za izobrazbu odraslih radio je dan i noć, često je do kasno navečer sjedio za pisaćim stolom i zaboravljao otići na pauzu. "Naprosto nisam mogao podnijeti da neki posao ostane nedovršen prije nego idem kući", kaže Michael.

Psiholog Stefan Poppelreuter kaže da je to tipično ponašanje – većina ovisnika o radu toga uopće nije svjesna. Po njegovoj procjeni se broj oboljelih u Njemačkoj u posljednjih desetak godina udvostručio i dosegao brojku od oko 400.000 ljudi. Osim toga, tu je još i vrlo velik broj onih koji su potencijalno izloženi opasnosti oboljenja. Među namještenicima je to otprilike svaki sedmi.

Strah od gubitka kontrole

Strah od gubitka kontrole

Rad bez pauze

Profesor Holger Heide sa Sveučilišta u Bremenu, koji je dugo znanstveno istraživao ovaj fenomen, kaže da je ovisnost o radu vrlo teško točno definirati: "Tu se ne radi samo o onima koji puno rade, već je sve povezano s izrazitom fiksacijom na postizanje izvrsnih rezultata i na uspjeh."

Ovisan dakle nije naprosto netko tko radi dvanaest sati dnevno. Za razliku od ljudi koji naprosto puno vremena provode radeći, ovisnik o radu često je pritisnut velikim strahom od gubitka kontrole, a kada ne radi pokazuje tipične znakove apstinenata: uznemirenost, razdražljivost, nesanicu.

To je iskusio i Michael Köhler. On nije mogao drugima prepustiti nikakav posao, nije mogao zatražiti pomoć i nikada nije odbijao druge koji su mu se za pomoć na poslu obraćali. "Kada bih nekome rekao, ne to ne mogu, nemam vremena, odmah sam se osjećao krivim", prisjeća se Köhler. Isto je bilo i kada su u pitanju stanke ili slobodno poslijepodne.

Symbolbild Bürokratie

Traume iz djetinjstva

Uzroke ovisnosti o radu Holger Heide uglavnom vidi u ranom djetinjstvu. "Često već mala djeca nauče da nedostatak ljubavi nadomjeste viškom postignutih rezultata i uspjeha", objašnjava ovaj profesor ekonomije. "Dijete dobiva pažnju tek kada je nešto postiglo, kada je ostvarilo neki uspjeh – ta se poruka ureže u svijest."

Što se Michaela Köhlera tiče, on je pronašao izlaz iz svoje bolesti. Sedam tjedana je proveo u specijalnoj klinici te u grupi "anonimnih ovisnika o radu" koju je zajedno s još šestoro drugih osnovao u Hannoveru prije šest godina. Od tada se grupa sastaje jednom tjedno, razgovara se o bolesti i o svakodnevnim problemima. U međuvremenu ovaj 61-godišnjak sasvim opušteno može pričati o svom slučaju. "Ti razgovori su mi stvarno pomogli, sada o svemu mogu na miru razmišljati", kaže Köhler zadovoljno pijuckajući svoju kavicu.

Autori: Welt-Online / Z. Arbutina

Odg. ur.: A. Jung-Grimm