1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

259 dana s talibanima u Pakistanu

Švicarci Daniela Widmer i David Och bili su 259 dana taoci talibana. Uspijeli su pobjeći i danas žive naizgled mirnim i normalnim životom u Švicarskoj. No vrijeme provedeno u Pakistanu ostavilo je svoje duboke tragove.

„Najveće ljudsko dobro je pravo na samoodređenje“, rekao je toga dana na radiju poznati alpinist iz južnog Tirola Reinhold Messner. Njega je na podcastu, u svom automobilu, slušalo i dvoje Švicaraca na putu kući, nakon četiri mjeseca putovanja. Ovaj je put bio ispunjenje njihovog sna – vlastitim vozilom od Švicarske do Himalaje i natrag. Tog posljednjeg dana u mjesecu lipnju upravo su prolazili Pakistanom. Na riječi koje je su čuli na radiju nisu obraćali mnogo pažnje. A zašto i bi – da će ovo biti posljednji dan kada će još moći uživati u svojem pravu na samoodređenje, o tome naravno nisu mogli ni sanjati. Dan kasnije, u blizini sela Lorala, gdje su se samo kratko htjeli zaustaviti, oteli su ih talibani.

Slijedili su mjeseci straha i napora. Nakon višednevnog i višenoćnog marša kroz pustinju i brda Pakistana, konačno su stigli u najveće talibansko utočište Vaziristan. Strahovali nisu samo od smrti koja im je zapravo svakog trenutka prijetila od talibana, nego i od američkih napada. „Živjeli smo takoreći s potencijalnim američkim ciljevima napada. Svaki dan nam je nad glavom letjelo od pet do osam bespilotnih letjelica. Noću su letjele još niže nego danju…Sve je to bilo jako zastrašujuće“, prisjeća se danas Švicarac David Och. Pa ipak, bilo je i svjetlih trenutaka. David kaže kako nikada od talibana nisu iskusili tjelesno nasilje. „Očito smo im bili jako važni, pa su se zato prema nama dobro odnosili. I hrana je bila dobra. Otmičari su osim toga prema Danieli (Widmer) imali veliko poštovanje, iako je bila žena“, kaže Och.

Talibani u Pakistanu - šire strah i trepet

Talibani u Pakistanu - šire strah i trepet

Suhi kruh i malo krumpira

Daniela Widmer i Daniel Och su mjesecima živjeli na jednom seoskom imanju, kod obitelji talibana po imenu Lala. „Tamo smo doživjeli njihovu svakodnevicu, vidjeli smo kako žive. Imali smo svoju vlastitu sobu, no obroke smo dobivali zajedno s njima. Četiri žene, sedmoro djece i mi. Za ručak smo najčešće imali samo suhi kruh, šest do sedam malih krumpira i vodu. Iznutrice ili nešto masnog mesa su bili rijetkost“, kaže Daniel. Dodaje kako se sam Lala hranio izvan kuće i to sigurno dobro. „Uvijek mu je želudac bio pun. A prije nego su završile u loncu, s iznutricama su se djeca obično prvo igrala na dvorištu..“, kaže Švicarac.

Obzirom na loše higijenske uvjete, njih su dvoje kronično patili od raznih virusnih oboljenja crijeva i želuca. Daniel Och je i nekoliko puta obolio od malarije od koje je potpuno ozdravio tek po dolasku u domovinu.

Daniel Widmer i Daniel Och nakon oslobođenja

Daniela Widmer i Daniel Och nakon oslobođenja

Žene i djeca žive kao zarobljenici

Život žena i djece talibana nije se mnogo razlikovao od života kakvog su vodili taoci. „I oni su bili zarobljeni kod kuće i nikada nisu smjeli van, baš kao ni mi. Jednom me jedna žena pitala zašto plačem kad niti ona ne ide i ne smije nikuda“, kaže Daniela koja je tijekom zarobljeništva uspjela naučiti oko 300 riječi na paštu jeziku. Dodaje kako si žene nisu mogle ni zamisliti život kakav se vodi na zapadu – s tekućom, toplom i hladnom vodom te strujom koja je uvijek na raspolaganju. „Jedna žena me jednom upitala perem li ja kod kuće rublje ovako kao ona – s jednom prljavom četkom, u prljavoj vodi, u jednoj maloj posudi. Rekla sam joj da, da, budući da me bilo strah reći joj istinu“, kaže Daniela Widmer.

Što se tiče obrazovanja, Švicarci navode kako su talibani toga u najvećoj mjeri lišeni. „Tijekom pomrčine mjeseca su se jako bojali. Bacili su na pod i molili…Ja sam djecu malo podučavala. Ti ljudi doista ne znaju ništa. Čuli su za Pakistan, Afganistan, Sjedinjene Američke Države, Indiju kao zemlju kriketa, no to je bilo to. Mi smo im nacrtali kartu svijeta i pokazali odakle smo mi, gdje je Europa i objasnili da se između njih i njihovog neprijatelja (SAD-a) nalazi more. Ocean si uopće nisu mogli ni zamisliti, nisu ni znali što je to“, prisjeća se Daniela.

Talibani u zarobljeništvu drže i žene - starije i mlade, sasvim svejedno

Talibani u zarobljeništvu drže i žene - starije i mlade, sasvim svejedno

Jesu li bili lakoumni?

Dok se se njih dvoje nalazili u Pakistanu i strepili za goli život, njihova obitelj i švicarska vlada pokušali su sve kako bi ih spasili. Vlada je osnovala jednu posebnu jedinicu koja ih je trebala spasiti. Osim toga, u više navrata su i pregovarali s otmičarima. No u knjizi koju su sada objavili, dvoje Švicaraca se ne zahvaljuje vladi svoje zemlje. „A zašto i bi, pa sami smo se oslobodili“, kaže Daniela Widmer, još uvijek ljuta zbog diskusije koja se na njihov račun razvila u zemlji. Mnogi su smatrali kako su otmicu zbog lakomislenosti sami prouzročili. „Mi se nismo namjerno izložili opasnosti. Naprotiv, prije nego smo krenuli u Pakistan dobro smo se raspitali i saznali da u Pakistanu već sedam godina nije bio otet niti jedan jedini turist“, navodi Daniela i dodaje – „Sve do 1.lipnja 2011. godine“.

259 dana su dvoje Švicaraca (oboje po zanimanju policajci), proveli u zarobljeništvu. Dok su se u početku još možda i nadali da će biti pušteni na slobodu, u trenutku kada su talibani svotu otkupnine s 50 milijuna dolara povisili na 50 milijardi, postalo im je jasno da se moraju sami osloboditi. Pripreme su tekle mjesecima, skupljali su hranu, uvijek iznova vršili „probe bijega“, pronalazili ručne granate, sakrivali ih i čekali povoljnu priliku tijekom jedne noći mladog mjeseca. I kada je konačno došao taj dan, nisu oklijevali. Uspijeli su pobjeći i trčati sve do jednog vojnog logora pakistanske vojske.

Afganistan

Život je mukotrpan, ljudi su siromašni, obrazovanje ne postoji

Povratak u normalan život

Danas ponovno žive u Švicarskoj i pokušavaju živjeti normalnim životom. „Naravno da nas je ovo iskustvo još više povezalo. No, s druge strane kada smo zajedno automatski se podsjećamo na to užasno vrijeme..“, kaže David. Budući da su ovo iskustvo željeli podijeliti s drugima, objavili su knjigu. Iako je od otmice sada već prošlo neko vrijeme, Daniela još uvijek ne uspijeva o svemu pričati dulje od nekoliko minuta bez da joj ne poteknu suze. Njezina trauma još uvijek nije nestala. „No, nešto sam ipak naučila u svim tim mjesecima. A to je, kako je rekao Messner, da je pravo na samoopredjeljenje doista najveće ljudsko dobro“, završava Daniela Widmer.