1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

25 godina žena "za volanom" aviona

23. kolovoza 1988. se dogodilo nešto nečuveno: prva žena je sjela za upravljačku palicu jednog aviona kompanije Lufthansa. Danas je to gotovo svakodnevica, ali još uvijek ima daleko manje pilotkinja nego pilota.

Eva Hetzmanseder i Nicola Lisy

Eva Hetzmanseder i Nicola Lisy

Lufthansa je kompanija s veoma dugom tradicijom, ali veoma dugo je vrijedilo načelo: "Prije će neka žena biti svjetski prvak u boksu u teškoj kategoriji, nego kapetan u avionu Deutsche Lufthanse." To je rekao Alfred Vermaaten, bivši direktor pilotske škole Lufthanse, ali se grdno prevario.

Već 1988. su Nicola Lisy i Evi Hetzmannseder uspjele u nemogućem. Nakon dvije godine školovanja, s tek navršene 23 godine, Evi Hetzmannseder prvi puta je ušla u cockpit jednog Boeinga 737 kako bi i upravljala avionom. "Naravno da sam bila užasno uzbuđena, bili smo još novajlije. I sad letjeti s putnicima, tu su mi klecala koljena", priznaje Evi Hetzmannseder. Naravno, isprva je bila kopilot, ali 2000. je smjela staviti i četvrtu, kapetansku traku na svoju uniformu.

Ono što je prije 25 godina bilo revolucija, u međuvremenu je postala svakodnevica. Ipak, tek iznimno ćete moći sjesti u avion gdje je žena za upravljačkom palicom jer i danas ima jedva šest posto žena među pilotskim osobljem Lufthanse. Zapravo, čak i uz tu statistiku je njemački prijevoznik među najnaprednijim: to je više nego što na primjer ima Air France ili British Airwayas. U Singapore Airlines do dana današnjeg nema niti jedne pilotkinje, u Sri Lanka Airlines je barem jedna, a u SAD-u je postotak žena u cockpitu otprilike kao u Lufthansi.

Fotografija polaznika škole Lufthanse 1988.

Treba, istina, oštro oko, ali na fotografiji polaznika škole Lufthanse 1988. među svim tim muškarcima su i dvije prve pilotkinje

Nikakvi "genijalci" u cockpitu

To znači da kod njemačkog zračnog prijevoznika ima oko 300 pilotkinja, ali to više nema veze s nekom odlukom, nego ih se otprilike toliko i javlja za to zvanje. To svjedoči i kapetan Lufthanse i tutor mladih pilota, Rolf Müller: "Niti u testu teoretskog znanja niti u pilotskoj vještini nema vidljivih razlika između spolova." Uopće, i udio uspješnosti u prijemnom ispitu je podjednak između spolova.

Riccarda Tammerle je već 13 godina kopilot u Lufthansi i priznaje kako se malo žena uopće usuđuje razmišljati da postanu pilotkinje. Naravno, potrebno je dobro fizičko i psihičko stanje, ali ostalo je mnogo manje komplicirano nego što je mislila: "Prije sam mislila da morate biti inženjer elektrotehnike ili kod kuće sami lemiti strujne krugove."

Utvrdila je kako je to daleko od istine. Prije je dvije godine bila stjuardesa, a kad je odlučila postati pilotkinja shvatila je kako je najvažnije biti sposoban obavljati više zadaća istovremeno i usredotočiti se na neku zadaću kroz dugo razdoblje vremena.

Povrh toga, letenje danas ima malo zajedničkog s romantikom prvih dana, nego je to sve više menadžment gdje je izuzetno važna fleksibilnost i sposobnost rada u momčadi. Zato njezina poruka glasi: "Žene, dođite za upravljač aviona!"

Eva Hetzmanseder i Nicola Lisy nakon završene škole

Nema tu mnogo mudrosti, ali je potrebno moći obavljati više zadaća istovremeno i dugo vremena zadržati koncentraciju

Ako znaš, onda si i priznata

Prvakinja među pilotkinjama, Evi Hetzmannseder ne misli niti da je ženama teže u ovom zvanju u kojem prevladavaju muškarci. Naravno, treba se znati posao: "prihvaćanje dolazi od učinka", jednostavno sažima svoje iskustvo. Ali i priznaje da njezin spol zazire od tog zvanja: "Žene radije biraju kreativne i socijalne poslove. Zato treba potpore da bi se žene dovelo u cockpit."

Danas se naveliko tvrdi kako vlada jednakost među spolovima - ali psiholozi znaju da to nije točno. Muškarci su jednostavno skloniji pouzdati se u vlastite mogućnosti da će, ako dođe do nevolja, "već nešto ispetljati". Žene su u pravilu opreznije - i zato se bolje pripremaju za zadaću koja ih čeka. To ih zapravo čini prikladnijim za dugotrajan pritisak upravljanja zrakoplova i precizno slijeđenje brojnih procedura.

Toga su svjesni i u Lufthansi pa zato i žele više pilotkinja u svojim redovima. Nude i pogodnosti u radnom vremenu kako bi mogle bolje povezati obitelj i karijeru - a što uostalom vrijedi i za muškarce. Povrh toga, glasnogovornik koncerna Lamberty jamči da tu nema razlike u plaćama između muškaraca i žena: jedino što se računa su godine iskustva i čin koji se nosi.

Pilotkinje pred avionom

Na ovoj staroj fotografiji se vidi i najveći problem: uniforme su bile krojene za muškarce i prve žene su ili morale nešto same izmisliti, ili natjerati koncern da misli i na njih.

Predvodnica za žensku pilotsku torbicu

Ipak, nema baš mnogo žena koje se guraju u pilotsku kabinu, a kapetan Müller objašnjava još jednu činjenicu, zašto tu ima tako više muškaraca nego "slabijeg" spola. Naime, u SAD-u i u mnogim drugim zemljama su mnogi piloti zapravo bivši piloti tamošnjeg ratnog zrakoplovstva koji su, nakon kraćeg tečaja, iz borbenog zrakoplova sjeli u "leteću mazgu" putničkog aviona. Tek odnedavno je i ženama dopušteno biti članicama borbenih jedinica.

Doduše, i u Njemačkoj je već odavno bilo žena koje su stekle slavu kao pilotkinje poput Marge von Etzdorf. Evi Hetzmannseder ne želi biti nikakav heroj: "Moj cilj nije bio da nekom nešto dokažem ili da budem nešto sjajno." Niti po svom karakteru nije baš nekakva revolucionarka, priznaje, niti se godinama borila za svoj položaj. Jednostavno, dok je možda drugim djevojčicama san bio postati liječnica ili učiteljica, ona je željela biti pilotkinja - i to je uspjela.

Doduše, potrajalo je i da se to doista vidi: naime, pune tri godine Lufthansa uopće nije imala pilotske uniforme za žene, nego su morale nositi muška odijela. Upravo je zasluga Eve Hetzmannseder da danas postoje i "pilotske" špange za kosu i ženske torbice za pilotkinje. S druge strane, nije se baš osobito trudila "progurati" haljine i suknje: ona sama rado nosi kravatu.