1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

2004. u svjetskom gospodarstvu: u znaku nafte, pada dolara i neprekidne zlatne groznice u Kini

default

Dok brojimo posljednje dane 2004., vrijeme je i da pogledamo kakva je ona bila u svjetskom gospodarstvu. Tri godine se čula uglavnom kuknjava ali ova godina je ipak pokazala da se možda vidi svjetlo na kraju tunela - iako se kod "svjetla na kraju tunela" uvijek dobro sjetiti onog starog vica kada to svjetlo nije bio izlaz - nego nadolazeći vlak u tunelu.

Ipak su i statističari Ujedinjenih Naroda izračunali opći rast između 4 i 5%. Najviše je raslo - opet i još uvijek - gospodarstvo jugoistoka Azije i pri tome se posebno ističe jedna zemlja: Kina.

U Kinu! To je parola koja se čuje u poduzećima svih boja gdje manageri sanjanju o ogromnom tržištu i minimalnim nadnicama. I tri godine nakon što je Narodna Republika Kina pristupila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji još uvijek traje zlatna groznica i svi poznaju samo jedan cilj: otići tamo jer su tamo i svi ostali. Njemačka poduzeća - i političari u tome nisu iznimka: "Mislim da, kada je riječ o tako izrazito izvozno orjentiranoj zemlji kao što je Njemačka, da je samo po sebi razumljivo da se i kancelar mora pobrinuti kako bi njemačke tvrtke imale bolji položaj u Kini."

I kancelar Schröder poslušno putuje u Kinu - svake godine pa tako i ova nije bila iznimka. Jer i podpredsjenik vlade Kine Zeng Peiyuan cijeni razmjenu ove dvije zemlje: "Volumen razmjene je u prvih 10 mjeseci ove godine dostigao 43 milijarde i 600 tisuća američkih dolara što je 30% više nego u godini prije toga. To je gotovo trećina cjelokupne razmjene Kine sa čitavom Europskom Unijom. Mnoge njemačke tvrtke; VW, Siemens, BASF, Daimler-Chrysler i BMW su u Kini otvorile svoje pogone i svi su se dobro razvili."

Ali pritom mnogi zaboravljaju kako brze promjene u Kini sa sobom donose i poteškoće. Doduše blagostanje polagano raste ali raste i jaz između bogatih i siromašnih. 2004. smo sve češće čuli o štrajkovima, socijalnim nemirima i ustancima. Sve to u zemlji koja se smatra jedinom pravom radničkom državom u svijetu. Profesor sociologije na pekinškom sveučilištu, Mao Shoulong:

"Reforme u proteklih 20 godina su donijele mnoge prednosti, ali su doprinjele i tome da je blagostanje u zemlji sve neravnomjernije raspoređeno. To nužno dovodi do svih mogućih proturječnosti. Tako javne službe imaju sve više izdataka za socijalnu skrb a sve manje novca. Brdo dugova komuna se povećava a time i potencijal socijalnih sukoba. Javnost očekuje mnogo od političara a ako se oni odreknu nekog mirnog rješenja, veoma brzo dolazi do nasilja."

No ipak: kinesko gospodarstvo i dalje raste oko 8 do 9% godišnje i u usporedbi sa tim, indeks rasta gospodarstva Europe zvuči veoma skromno. Ali Europljani su sretni i sa svojih 2%, tim više što je u uvjetima globalizacije i konkurencija sve žešća. Odgovor su snižavanje troškova rada, ograničavanje socijalnih povlastica i drugim riječima - uvijek nove i nove reforme na štetu posloprimaca. Ali i bivši direktor Međunarodnog monetarnog fonda i novi predsjednik Njemačke, Horst Köhler je uvjeren:

"Tomu nema razumne alternative."

Sa njim se slaže i kancelar Schöder:

"Doista sam duboko uvjeren kako nema razumne alternative reformi socijalne države."

Nema alternative - ili kako bi Amerikanci rekli "There is no alternative" i što se tako često čuje da su već iz te rečenice skovali kraticu: TINA

Groznica "nema alternative" u potrazi za što povoljnijim mjestom gdje bi se proizvodilo, ne širi se samo Europom. I u zemlji gdje je mnogo manje socijalne sigurnosti kao što je Amerika su shvatili kako je nestalo 3 milijuna radnih mjesta i barem za trećinu od toga je kriv uvoz jeftinih proizvoda iz Kine. "Borba sa cijenama sa Kinezima nam siše krv. Tvornički radnik u Kini zarađuje najviše 100 dolara na mjesec a mi moramo naše radnike plaćati najmanje 12 dolara - na sat."

Ali - kako se čuje - nema alternative ekonomskim zakonima. No kako se zna - alternative ima uvijek, pa čak i ekonomskim zakonima i nitko to ne zna tako dobro kao - upravo - političari. Jer u siječnju 2004., francusko-njemački farmaceutski koncern Aventis odbio je ponudu gdje ga je htio preuzeti mnogo manji francuski rival Sanofi-Syntelabo. Nakon toga se zainteresirao i švicarski Novartis i dao bolju ponudu - ali tu alternativi ekonomskim zakonima ipak ima. Pariz je objavio kako je u "nacionalnom interesu" stvaranje nacionalnog, dakle francuskog farmaceutskog giganta a zakone ponude i potražnje možete mačku o rep. Francuski ekonomski stručnjak, Elie Cohen smatra da ispred ekonomskih zakona stoji i pitanje - kulture. "Velika je razlika u tome što neke vlade smatraju sramotom miješati se u gospodarski život dok su druge upravo ponosne što to čine. U Francuskoj se država voli i redovito se poziva na državne intervencije."

Dakle ipak ima alternative - ako se primjene druga sredstva. No i ta "druga sredstva" su ove godine konačno doživjela poraz, barem u jednom sektoru: poljoprivredi. Konačno je na razini Svjetske trgovinske organizacije dogovoreno ukidanje barem nekih subvencija poljoprivrednicima u razvijenim zemljama. "Subvencije poljoprivrednicima iskrivljavaju snage na tržištu. Štete okolišu, spriječavaju izvoz siromašnih zemalja i tako im režu mogući prihod sa kojim bi mogli živjeti i bez pomoći iz inozemstva. Za dobro svih nas i u ime vjerodostojnosti sustava, subvencije poljoprivrednicima moraju biti ukinute."

Riječi su glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, Kofi Annana o problemu koji traje već desetljećima. Samuel Amehou iz WTO-a: "To znači kako bi Afrika bolje živjela i imala više od toga da svoje proizvode nudi na slobodnom tržištu u da bi istovremeno mogla odustati od sve pomoći koja dobiva."

Konačno, ljetos je WTO donio presudu kako američke subvencije njenim proizvođačima pamuka a nedugo nakon toga, 147 članica te organizacije se složilo oko sporazuma koji predviđa ukidanje subvencija poljoprivrednicima ako je proizvod namjenjen izvozu. Glavni tajnik WTO-a, Supachai Panitchpakdi: "To je povijesni trenutak za Svjetsku trgovinsku organizaciju jer smo još jednom dokazali: ako se naši članovi doista zauzmu, onda se mogu ukloniti prepreke bilo koje vrste."

Doduše, izvozne subvencije tek su malen dio kolača subvencija poljoprivredicima Amerike i Europe ali već je i to znak da u paroli "tome nema alternative" i subvencijama koje svake godine gutaju oko polovicu budžeta Europske Unije ipak postoje pukotine.

A da postoji alternativa i paktu stabilnosti zajedničke valute eura - pokazali su to i sami članovi euro-zone. Upravo je ove godine došlo na vidjelo kako je Grčka jednostavno varala u svojim državnim knjigama kako bi ispunila kriterije za uvođenje zajedničke valute i da u tome - najvjerojatnije - nije bila ni jedina. A kad su te propise o stabilnosti - znate već onu pjesmicu; 2 % inflacije, 3 % novog zaduživanja države koje ionako ne smije biti veće od 60 % BNP-a - proteklih godina prekršili i Njemačka i Francuska i Italija i Portugal, tek su ove godine europski suci donijeli odluku da vijeće ministara financija nije ovlašteno mijenjati pravila. Jer, prošle su se godine ministri jednostavno dogovorili kako "još nije vrijeme" za kazne zemljama koje krše sporazum. No sa druge strane, upravo je njemački ministar financija Eichel među najglasnijima da se u Paktu - ništa ne treba mijenjati. "Uopće nije sporan naš pristanak na Pakt i nikad se o tome nije raspravljalo nego je jedino pitanje razumne primjene, ovisno u kojoj fazi konjukturnog ciklusa se nalazimo."

Dakle i u "nema alternative" mora biti alternative - ovisno o konjukturi. Sa druge strane, upravo zajednička valuta Starog kontinenta odjednom je počela izvoditi vratolomije - ali bez svoje krivice. Koncem godine se euro popeo na čak jedan američki dolar i 35,5 centi. To je doduše dobro za američke izvoznike, ali veoma loše za njemačke tvrtke koje izvoze u Ameriku. Kancelar Schröder: "Odnos eura i dolara izaziva zabrinutost. Uzrok tome je izvan sumnje i leži u dvostrukom deficitu Amerike, dakle u deficitu budžeta i u vanjskotrgovinskom deficitu."

Amerika više uvozi nego izvozi i više troši nego što ima - ne na kraju za rat u Iraku. Američki ministar financija Snow doduše redovito obećaje kako će se "pobrinuti" za taj problem, ali izgleda kao da mu i nije osobito stalo do rješenja. Konačno, Daleki Istok će ionako platiti američki defocit i svake godine stotine milijardi svojih dugova naplaćuju američkim državnim obveznicama. Među njima je - na drugom mjestu, odmah iza Japana je i Kina. A Washington ima i objašnjenje za ovaj deficit: kriv je Peking jer već punih 9 godina nije mjenjao fiksni tečaj prema američkom dolaru iako je kineski BNP u međuvremenu mnogo veći. Jürgen Fitscher iz "Deutsche Bank": "Mislim da je besmislica kriviti Kinu za slabost dolara. Konačno, radi se o bilateralnom deficitu trgovine između Amerike i Kine. A je iako Narodna Republika u ogromnom plusu obzirom na Sjedinjene Države, u razmjeni sa ostalim državama je uglavnom u minusu. Kako se onda može siliti Kinu da obezvrijedi svoju valutu?"

Jer, ni njemačkim ulagačima u Kinu nipošto se nebi dopao nagli pad Yuana ali ulog je ovdje mnogo veći - dominacija dolara kao svjetske valute. Američki novinar David Wessel: "Ima mnogo proroka koji najavljuju kako će Udruženje zemalja proizvođača nafte u neko doba odlučiti kako cijenu nafte neće fiksirati u dolaru nego u euru ili u kombinaciji te dvije valute. Osim toga, da će Kineska središnja banka svoje rezerve djelom pretvoriti u eure. To će Sjedinjenim Državama veoma štetiti, na kraju krajeva mi imamo velike koristi od toga da je naša valuta glavna valuta planete." Dakle i dolar ima alternativu - iako može još potrajati dok euro ne stasa do te uloge. Jedino što još uvijek doista nema alternative u svjetskom gospodarstvu je - nafta.

Godine koja je za nama je barel u nekim trenucima čak i prestigao vrtoglavu vrijednost od 50 dolara. Uzrok je poznat - rat u jednoj od naftom najbogatijih zemalja naše planete, u Iraku. "Mislim kako se to sve više pretvara u novo razdoblje u eksploataciji nafte. Kako kada je riječ o uticaju nafte na svjetsko gospodarstvo tako i na njen uticaj na geopolitičke odluke. Stiče se dojam da - bez obzira gdje i što se nešto dogodi u svijetu, u Rusiji, na Bliskom Istoku, u Saudijskoj Arabiji, Iraku, Venecueli ili Nigeriji - da se to odmah odražava u cijeni nafte jer je tržište toliko napeto."

smatra britanski stručnjak za naftu, Daniel Yergin. Uzroke napetosti na tržištu crne tekućine koja pokreće čitavo svjetsko gospodarstvo ne treba dugo tražiti: sa jedne strane su spekulanti koji unaprijed kupuju naftu računajući da će stanje u Iraku ili Iranu ili Saudijskoj Arabiji potaknuti mnoge na stvaranje zaliha - dakle da će cijena rasti a sa druge strane je činjenica da se nafte sve više troši. Osobito u mnogoljudnim zemljama poput Indije ili Kine gdje se sve više proizvodi, više gradi, više troši na potrošna dobra i prije svega - gdje ima sve više i više automobila. Gary Gardner iz Worldwach-Institute u Washingtonu: "Ako Kina bude trošila isto toliko nafte koliko je troše Amerikanci, onda će Kinezi trebati 90 milijuna barela dnevno. Čitava svjetska produkcija godine 2001. iznosila je samo 79 milijuna. Dakle, ako Kina želi isto tako živjeti kao i mnogi Amerikanci, onda će samo Narodna Republika trebati za sebe čitavu svjetsku produkciju - zapravo i nešto više od toga."

A Kina nije jedina koja se nada ugodnijem životu, velikom automobilu i svim mogućim aparatima koji gutaju energiju. Ova godina ući će i u povijest kao godina najvećeg proširenja Europske Unije u kojoj 10 zemalja želi - u dogledno doba - živjeti kao i "stare članice" a od slijedeće godine, pregovori počinju i sa Hrvatskom. No prije bi se moglo desiti da standard "starih članica" sve više nalikuje "novima" - kao što se sve više i ove godine čulo u Njemačkoj. Više gotovo nitko ne govori kako bi radnici na Istoku zemlje trebali imati isto radno vrijeme kao na Zapadu - nego kako bi se na Zapadu trebalo raditi i preko 40 sati, za manje plaće i uz manje sigurnosti poput zdravstvene zaštite ili mirovinskog osiguranja. Treba li ponoviti - poslodavci tvrde kako tome "nema alternative" ali podsjetimo: slušali smo i kako ratu u Iraku "nije bilo alternative".