1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

200 godina od rođenja "čeličnoga kancelara"

U Njemačkoj se obilježava 200. godišnjica rođenja kancelara Otta von Bismarcka. Što je ostavština toga kompliciranog državnika i zbog čega ga Nijemci i danas slave?

Mnogi Nijemci poistovjećuju lik Otta von Bismarcka s jednom slikom koja prikazuje scenu krunjenja njemačkog cara Wilhelma I u dvorcu u Versaillesu. Njemački generali i knezovi u tamnim odorama pozdravljaju cara. Ali, u sredini slike nije car, nego Bismarck u bijeloj odori. Bilo je to 18.1.1871. koji se smatra i datumom uspostave Njemačkog carstva. Tada se pod vodstvom Pruske ujedinilo 25 nezavisnih država. Upravo politici Otta von Bismarcka se pripisuju zasluge za nadilaženje ustroja u kojem su Nijemci bili "rasuti" u nizu malih država. Njemu u čast se širom Njemačke danas nalaze brojni spomenici, po njemu se zovu ulice, trgovi... Učenici u školama uče da je Bismarck bio taj koji je tijekom obavljanja funkcije kancelara od 1871. do 1890. uveo opće pravo glasa, sustav socijalnih osiguranja poput zdravstvenog, mirovinskog i osiguranja za slučaj nezgode.

Otto von Bismarck s kacigom na glavi

Bismarck je svojim memoarima stvorio sliku "kancelara s kacigom"

Ipak ima i onih koji Bismarcka vide kao kancelara s kacigom na glavi, kao nekoga tko je utro put njemačkom militarizmu. U svakom slučaju su tek ratovi protiv Danske (1864.), Austrije (1866.) i protiv Francuske (1870/1871.) otvorili put k uspostavi njemačkog carstva. Sva tri ova rata je pripremio Bismarck koji je tada bio predsjednik pruske vlade. Kritičari ukazuju da je ovaj političar odan konzervativnim vrijednostima progonio socijaliste, da je odgovoran za nerazvijenu parlamentarnu kulturu tijekom cijelog 19. pa i u ranom 20. stoljeću, te za uspostavu njemačkih kolonija u Africi i Aziji.

"Superheroj" ili "supernitkov"?

"Bismarcka ne bi trebalo toliko promatrati kroz prizmu pozitivnih ili negativnih epizoda u povijesti njemačke nacije", tvrdi povjesničar Christoph Nonn, koji je napisao i knjigu o prvom njemačkom kancelaru. Formiranje njemačkog carstva, na primjer, nije bio proces u koji su bili uključeni samo Nijemci. "U tom dugotrajnom političkom procesu bilo je puno aktera, kako u Njemačkoj, tako i u inozemstvu. Bilo je stvari koje su oni učinili, odnosno nisu učinili - recimo da bi zaustavili taj proces", kaže Nonn.

Otto von Bismarck

Više je bio sklon diplomaciji nego ratovanju

Bismarck, na primjer, nije jedini krivac za izbijanje tri spomenuta rata. On inače i nije bio časnik, nego je puno više vjerovao u diplomaciju. Slično misli i povjesničar Arnd Bauerkämper sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu: "Bismarck je tek u svojim memoarima objavljenim 1890. sam sebe djelomično stilizirao kao figuru 'ratnog kancelara'. Ipak, Bismarck nikada nije sumnjao u legitimnost pokretanja rata."

Obojica stručnjaka, međutim, ističu da prvi njemački kancelar nakon okončanja procesa ujedinjenja više nikada nije zatražio da neko područje pripadne Njemačkoj, nego da je slijedio umjerenu vanjsku politiku i koncentrirao se na gospodarski razvoj zemlje.

Paradoks kolonijalne politike

A kako se u ovu sliku uklapa njemačka politika uspostave kolonija? Bismarck je uvijek ponavljao kako "Carevini Njemačkoj nisu potrebne kolonije". A onda je 15 godina nakon ujedinjenja u Africi i Aziji uspostavio "zaštićena područja".

"Kolonije nisu bile bitne. Kolonije su bile sredstvo za postizanje drugih ciljeva u borbi koja se vodila u Berlinu", uvjeren je povjesničar Nonn. Konzervativni Bismarck je htio oslabiti pozicije političkih protivnika, liberala i njihovog simpatizera - prijestolonasljednika Friedricha. Liberali su bili bliski britanskoj kruni, koja je aktivno uspostavljala kolonije.

Profesor Arnd Bauerkämper

Profesor Arnd Bauerkämper

Da bi oslabio ovaj savez, Bismarck je 1884. i 1885. popustio zahtjevima da se uspostave njemačke kolonije. Ipak, liberali su 1885. bili oslabljeni nakon izbora, a iste godine je princ Friedrich obećao da će i nakon smrti kralja Wilhelma Bismarck ostati na funkciji. "Od tog trenutka Bismarck je i okončao politiku uspostave novih njemačkih kolonija", kaže Nonn. Njegov kolega Bauerkämper dodaje: "Na taj način je htio i smanjiti napetosti s ostalim europskim silama."

Gušenje demokratskog razvoja u korist konzervativaca

Unutar same Njemačke Bismarck nije uvijek zastupao politiku smanjenja napetosti i dijaloga. Njemačka carevina je bila parlamentarna monarhija, ali parlament nije imao velikog utjecaja na politiku. Bismarck je politički razvoj stranaka bliskih radnicima promatrao kao "opasnost za carevinu". Posebnim zakonom je praktično zabranio rad socijaldemokratskih stranaka. Povod za uvođenje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja bio je upravo posljedica takve politike. "Socijalne reforme su uvedene kako bi se smanjila podrška socijaldemokratima i osigurala podrška i lojalnost većine stanovništva i radnika novoj državi", kaže Bauerkämper.

Kako bi se osigurala vlast cara i plemstva, tadašnji njemački ustav nije propisivao da parlament ima utjecaja na donošenje konačnih političkih odluka. "Nije uspostavljena parlamentarna kultura postizanja kompromisa i traženja rješenja koja bi zadovoljila sve strane", rezimira Bauerkämper. Bismarck je bio jedan od autora prvog ustava, stoga Christoph Nonn smatra da on snosi dio odgovornosti za to što parlament od uspostave carstva 1871. pa sve do proglašenja Vajmarske republike 1918. godine nije imao istinsku političku odgovornost. "Bilo je teško nakon 1918., kada je parlament doista preuzeo vlast u zemlji, riješiti se tog mentaliteta nepostojanja odgovornosti", kaže Nonn.

Spomenik Bismarcku

Njemačka je puna spomenika Bismarcku

Bismarck kao jamac mira i blagostanja

Bez obzira na sve, ovih dana demokratski izabrani političari obilježavaju 200 godina od rođenja prvog kancelara Carevine. Slika o Bismarcku se u proteklih 30, 40 godina promijenila u pozitivnom smjeru, tvrdi Bauerkämper. Njegov kolega Nonn povlači paralelu između ujedinjenja carevine 1871. i njemačkog ujedinjenja 1990. godine. Oba puta je u Europi porastao strah da Njemačka želi dalje ekspandirati. Kao i 1871. tako je Njemačka i 1990. jasno poslala poruku da nema nikakvih teritorijalnih pretenzija. "To je ista politika čiji cilj je poboljšanje odnosa sa susjedima. Bismarckovo najveće vanjskopolitičko dostignuće je što nakon ujedinjenja 1871. godine novoosnovano njemačko carstvo više od 40 godina nije vodilo nikakve ratove."