1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

100 godina kasnije: Kako je Berlin pomogao Oktobarsku revoluciju

Proleterska revolucija 1917., dugo nas se učilo, je bila „pobjeda radnika i seljaka“ nad ruskim carem. Ali čitav scenarij revolucije je pisao izvjesni „Parvus“, a sve je platio njemački car.

Zürich, 9. travnja 1917. Na kolodvoru stoje 32 ruska emigranta spremna za polazak. Oni nisu jedini koji su došli: „Izdajice, lupeži, svinje!", viče im dio mnoštva. Ali došli su i njihovi sljedbenici i pjevaju revolucionarne pjesme. U metežu su neko vrijeme i blokirane tračnice, ali vlak ipak kreće na put.

To je izvanredni vlak kojeg je na raspolaganje stavio njemački car Wilhelm II. kako bi rasplamsao revoluciju u Rusiji. Jer u jednom od vagona sjedi nitko drugi nego Vladimir Iljič Uljanov, poznat kao Lenjin. Uz njemačku pomoć odlazi iz svog izbjeglištva u Švicarskoj i tjedan dana kasnije stiže na svoj cilj: Petrograd, današnji Sankt Peterburg. U Rusiji je završena Februarska revolucija svrgnula sa prijestolja cara Nikolaja II. Ali građanska vlada je nestabilna, stanje je kaotično, vlada glad i nezadovoljstvo zbog rata koji se vodi. Ima prostora za još jednu, veliku revoluciju koja će se dogoditi nekoliko mjeseci kasnije.

 Wilhelm II mit der Heeresleitung, 1917 (picture alliance/dpa/Everett Collection)

Političko gledište njemačkog cara Wilhelma II. je bilo i više nego konzervativno: već i građanski liberali su bili "opasni smutljivci". Ipak, upravo on je pomogao Lenjinu.

Izuzetna uloga Izrailja Lazareviča Heljfanda

Put poznatih ruskih izbjeglica se u Berlinu promatra sa najvećom pažnjom: „Lenjin sretno uspio ući u Rusiju. On djeluje posve u skladu našim željama", telegrafira vrhovni stožer njemačke vojske Ministarstvu vanjskih poslova. Čini se političkim paradoksom: Wilhelm II., monarh i konzervativac do srži pomaže komunistu Lenjinu. Cilj Berlina je jasan: do kraja oslabiti Rusko carstvo sa kojem je i Njemačka i Austrougarska vodila rat od 1914.

Računica Berlina je bila da Lenjin i njegovi boljševici destabiliziraju Rusiju i da njemačke vojne jedinice mogu biti preseljene sa istočnog na zapadno bojište Prvog svjetskog rata. Plan je uspio čak i iznad očekivanja: mirom u Brest Litovsku je tada već revolucionarna Rusija ustupila golema područja Njemačkoj.

Spona monarha i Lenjina posve je u skladu starog pravila kako je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj", ali je još zanimljivija osoba koja je zamislila takvo savezništvo. To je bio jedan jedini čovjek, Izrail Lazarevič Heljfand borbenog imena „Parvus" - Maleni. To je bio ruski Židov koji je stekao bogatstvo i koji je već krajem 1914. u Konstantinopolu predložio njemačkom veleposlaniku ambasadoru savez između „pruskih bajuneta i ruskih proleterskih šaka". Interesi Njemačke i ruskih revolucionara se potpuno poklapaju, tvrdi Parvus. Isprva je vladalo nepovjerenje, ali onda dobiva termin u Berlinu.

Alexander Parvus (gemeinfrei)

Izrail Lazarevič Heljfand, pseudonimom i Aleksandar Parvus: praktično je on organizirao golemu pomoć Njemačke revoluciji, ali o njemu se kasnije radije šutjelo...

„Salonski revolucionar"

Heljfand koji je rado živio okružen luksuzom i u društvu ljepšeg spola je prvi put boravio u Njemačkoj još 1891. Piše za revolucionarne listove pod raznim pseudonimima i sastaje se sa svim vodećim revolucionarima svog vremena: Rosom Luxemburg, Karlom Kautskyem, Lenjinom i Lavom Trockim. Ali drugovi mu nisu osobito vjerovali zbog njegovog „nesocijalističkog" načina života.

Poslije „Krvave nedjelje" 22. siječnja 1905, kada je ruski car naredio paljbu na prosvjednike u Peterburgu i kada je ubijeno više od 200 ljudi, Heljfand i Trocki su bili među prvim ruskim izbjeglicama koji su se vratili u domovinu. I jedan i drugi postaju čelnici Vijeća radnika, ali jednog za drugim ih hapsi policija.

Heljfand dospijeva kao osuđenik u Sibir, ali uspijeva pobjeći i u Konstantinopolu počinje poslovnu karijeru. Stječe imutak uvozom i trgovinom, postaje vlasnikom čak i nekoliko banaka. To sve vodi da ga se njegovi komunistički suborci javno odriču: Trocki je čak napisao „Nekrolog jednom živom prijatelju". Ali izbijanjem rata 1914. se opet ukazuje prilika za „Parvusa" da stvara „veliku politiku". Preko veleposlanika Njemačke u Turskoj dobiva termin u Berlinu u veljači 1915.

Türkei Osmanisches Reich Geschichte Erster Weltkrieg Rotes Kreuz Karawane Roter Halbmond auf Sinai (ullstein bild)

Revolucionar nije oklijevao u Konstantinopolu - današnjem Istanbulu početi "biznis" koji se zapravo svodio na šverc. Ali njegovi kanali su odlično funkcionirali i za pomoć revoluciji.

Ruska revolucija na 23 stranice

Na sastanak u Ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu dolazi odlično pripremljen: na stol im stavlja „vozni red“ revolucije kojeg je sročio – i koji se kasnije ispunjava gotovo do posljednjeg detalja. Na 23 stranice piše i o puštanju Lenjina u Rusiju, o novcu i oružju koje će se slati revolucionarima i konačnom slomu vlade u Rusiji. Čak i Berlin je impresioniran: samo mjesec dana kasnije Ured carske riznice odobrava dva milijuna Reichsmark „za potporu revolucionarne propagande u Rusiji".

Heljfand je i osobno aktivan: njegovi „poslići" su se teško odvajali od njegovih političkih ciljeva pa tako trguje sa svim i svačim: oružjem, metalima, konjakom, kavijarom, tkaninom. Put na istok je bio prepriječen bojištem pa se šverc odvija na sjeveru, između Švedske i Finske, tadašnjeg vojvodstva Ruskog carstva. Graničari su bili podmićeni i ništa nisu htjeli vidjeti.

Ako je na granici bilo rečeno da „prenosi pozdrave od Olge", onda u Rusiji tamošnjim revolucionarima nisu stizali samo propagandni materijali, nego i oružje i dinamit. Sa tim „njemačkim poklonima" su potopljeni brodovi u Arhangelsku i zapaljena luka. „Parvusove" akcije je koordinirao njemački veleposlanik u Kopenhagenu, grof Ulrich fon Brockdorff-Rantzau. On nije oklijevao pomagati komunistima jer se tako potkopavao vojni savez protiv Njemačke.

Deutsches Historisches Museum in Berlin | Ausstellung 1917 Revolution Russland und Europa (picture-alliance/dpa/W. Kumm)

Lenjin nije nijekao pomoć koju je dobio od Berlina, ali je i odgovorio: "Sad ćemo mi platiti revoluciju u Njemačkoj!"

Sad ćemo mi platiti revoluciju u Njemačkoj"

Heljfandov plan dostiže vrhunac 7. studenog 1917. – dana koji će u povijest ući kao dan Oktobarske revolucije. Građanska vlada je svrgnuta, Sovjeti osvajaju vlast i samo par tjedana kasnije objavljuju napuštanje Rusije iz Antante, vojnog savezništva sa Francuskom i sa britanskom Krunom. Praktično, za Rusiju je rat bio završen. Njemačkog cara Wilhelma II. je revolucija u Rusiji koštala – preračunato u današnju vrijednost – oko pola milijarde eura.

„Parvus" postaje direktni posrednik sa njemačkim carom. On je bio „svodnik imperijalizma", kako je o njemu posthumno pisala Clara Zetkin. Heljfand je umro 1924. u Berlinu sa samo 57 godine od moždanog udara. O njegovoj ulozi u povijesti kasnije nisu ništa htjeli govoriti niti u Berlinu, niti u Sovjetskom Savezu.

I Lenjina su neko vrijeme napadali kako je primao novac i pomoć kapitalista i ratnog protivnika. On to nikad nije nijekao, ali je i na jednom partijskom sastanku rekao: „Dodao bih kako ćemo sad sa ruskim novcem upriličiti sličnu revoluciju u Njemačkoj."

No ta revolucija ipak nije uspjela.

 

Preporuka uredništva