1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

10 godina od najveće pljačke prilikom privatizacije bivšeg DDR-a

Spomenik Schillera pred sjedištem Deutsche Bank - ali ovo ipak nije samo zemlja mislioca i pjesnika - nego se i Schiller proslavio Razbojnicima

Spomenik Schillera pred sjedištem Deutsche Bank - ali ovo ipak nije samo zemlja "mislioca i pjesnika" - nego se i Schiller proslavio "Razbojnicima"

Zlatno doba privatizacije privuklo je prevarante svih veličina i boja - a ako to prije toga nije bio, najkasnije je onda shvatio da je to pravi trenutak da se pobrine za sebe, svoje najbliže i za nekoliko generacija svojih potomaka. Mislite da govorimo o Hrvatskoj? Ne, pravi majstori su haračili tu, u Njemačkoj za vrijeme privatizacije privrede Istočne Njemačke i najveći od njih - barem koliko je javnosti poznato - upravo ovih dana prije deset godina je dobio na poklon nerđajuće narukvice i smještaj na državni trošak - naravno sa rešetkama na prozorima.

Njegovo ime je Schneider, doktor Utz-Jürgen Schneider. 10. je travnja 1994. godine taj, do tada najveći bankroter u povijesti njemačke ekonomske povijesti pobjegao u inozemstvo. Sa sobom je uzeo ženu i 245 milijuna maraka džeparca. Sitniš u usporedbi s gomilom dugova koju je ostavio kod banaka i obrtnika. Oni iznose više od pet milijardi maraka. Sve to mu i ne ide na čast, ali bulevarski su listovi o njega napravili junaka s naslovnih strana. Njegova najuglednija žrtva, Deutsche Bank, dobila je samo porugu i pakosne primjedbe:

”Vrlo dobro razumijem, zašto cijeli svijet upire prstom na nas i kaže: gledaj, Deutsche Bank je uvijek bila tako velika, uvijek tako pametna, uspješna, i sada je tako strašno nasjela, izjavio je direktor ove najveće njemačke kreditne institucije Hilmar Kopper.

”Najbolji učenik u razredu je uhvaćen da u domaćim zadaćama nije baš dobro računao”

Kopper je morao priznati nešto još neugodnije. Ugovori o najmu i građevinsko vještačenje koje je, ako je, predočio Schneider, bili su provjeravani vrlo površno. Uz šarm, karizmu i dobranom porcijom kriminalne energije Schneider je uspio oko prsta smotati gotovo 50 kreditnih institucija. Spremno su mu financirali njegove tobožnje luksuzne objekte, koje su u stvarnosti imale puno manju vrijednost. Kada je to otkriveno i kada je za njim izdana tjeralica, Schneider je već odavno zbrisao. No njegov bijeg nije trajao dugo. Već 19. svibnja FBI-jevi službenici uhitili su ga na sunčanoj Floridi. O tome je tada izvještavao Ingolf Karnal:

”Sjedio je u unajmljenom automobilu, a da nije imao nikakvog pojma. Bio je ispred neke banke, sigurno je htio dići još malo novca. Tada su policajci napali. Kod uhićenja je čak pomagala i lokalna policija iz Miamija, ali Jürgen Schneider nije pružao nikakav otpor.”

Vrlo kratko nakon toga američke su vlasti Schneidera izručile Njemačkoj, ali do početka procesa prošle su godine. Tek je u lipnju 1997. bio izveden pred sud u Frankfurtu. Od kako su omjeri njegovog bankrota postali poznati, i mnogi građani plediraju za strogu kaznu:

”Mislim da bi trebao biti vrlo strogo kažnjen, recimo, deset do petnaest godina najmanje.”

Ali presuda ni izdaleka nije bila tolika. Schneider je dobio šest godina i devet mjeseci zatvora, no odsjediti mora i manje od pola. I dok je Schneider prošao još relativno glatko, Deutsche Bank je još jednom morala dobiti po leđima. Razlog je kratka, ali teška rečenica Hilmara Koppera, koji je tijekom procesa kao svjedok uz ostalo rekao:

”Mi ovdje zapravo govorimo o sitnišu.” – Za oštećene obrtničke tvtke 50 milijuna maraka otvorenog računa sve je drugo samo ne sitniš. Jürgen Schneider ponovno je slobodan čovjek – iz zatvora je pušten u prosincu 1999. Tjednima i mjesecima nakon toga dobrohotno mu se obraćaju građani, neki čak od njega traže i autogram. Schneider, koji u međuvremenu ima 65 godina, za to ima jednostavno objašnjenje: ”Produkt koji je ostao kuće su pod spomeničkom zaštitom, kojih bez mene ne bi bilo. Sada vide – ovaj je od banaka izmamio novac i uložio ga u kuće. Oni u tome vide nešto slično onome što je radio i Robin Hood.”

Ovome se mora dodati objašnjenje: doista je Schneider potpisivao svaki ugovor koji mu je došao na stol - dakako da bi na temelju njih izvukao još koji milijun - pa se na primjer u spekulacijama sa nekretninama u Leipzigu obavezao da će sve zgrade renovirati u njihovom izvornom obliku. Schneider je pokupio novac i pobjegao - ali nasljednici su se doista morali držati ugovora koje je on potpisao pa je to zlo doista imalo i svojih dobrih strana. Jer "malom čovjeku" teško je objasniti da su možda te zgrade ostale čitave - ali da je zbog njega on izgubio svoj posao.

  • Datum 14.04.2004
  • Autor Christian Erber
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZSX
  • Datum 14.04.2004
  • Autor Christian Erber
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZSX