1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Žrtvovati jedne za spas drugih života?

Njemački ministar obrane Franz-Josef Jung želi pravo izdavanja zapovijedi za obaranje otetih putničkih zrakoplova koji bi mogli biti zloupotrebljeni za terorističke atentate. Kritičari ga napadaju da je to protuustavno.

default

Zrakoplovi na njemačkom nebu – meta za odstrijel?

Putnički zrakoplov u njemačkom zračnom prostoru u rukama otmičara, terorista koji planiraju izvesti nešto poput atentata od 11. rujna 2001. – Već i sama pomisao na takvo što izaziva mučninu u želucu. No, upravo taj scenarij podloga je žučnih rasprava koje se ovih dana vode u Njemačkoj. Potakao ih je ministar obrane Franz-Josef Jung koji si uzima za pravo da u izvanrednim situacijama naredi obaranje otetih zrakoplova i tako žrtvuje živote nedužnih putnika i članova posade. Posebno osjetljivi aspekt Jungova stava proizlazi iz činjenice da je Savezni ustavni sud prije dvije godine zakon kojim se upravo to htjelo omogućiti proglasio protuustavnim.

Rupa u zakonu

Na prvi pogled odluka Ustavnog suda ne ostavlja prostora ni za kakve dvojbe. U njezinom obrazloženju stoji da sporni zakon o sigurnosti u zraku krši pravo na život i ljudsko dostojanstvo, članke 1 i 2 njemačkog Ustava. Čovjek bi mogao zaključiti da njemački ministar obrane tu odluku ne poštuje ili – još gore – jednostavno ignorira. No, on tvrdi da ona ne definira eksplicitno njegove ovlasti u izvanrednom stanju kao što bi bio slučaj terorističke otmice putničkih zrakoplova. Drugim riječima, Jung koristi rupu u do sada važećim zakonima: «Ja mislim da trebamo definirati je li to u skladu s Ustavom. Ali dok se to ne dogodi i dok u koaliciji ne postignemo dogovor o tome, moram si zadržati pravo odlučivanja o tome u izvanrednim situacijama. Jer je najvažnija zadaća države štititi svoje građane.»

Kritike sa svih strana

Oporba, međutim, smatra da se njegove izjave, bez obzira na pravna cjepidlačenja, mogu shvatiti samo na jedan način: «Zapovijed kakvu gospodin Jung želi izdati bila bi protustavna. Ona bi bila poticaj na ubojstvo», tvrdi šef liberala Guido Westerwelle. No, kritika na Junga nije se sručila samo iz redova oporbe, što se i može očekivati, nego i iz redova koalicijskog partnera Jungova CDU-a – socijaldemokrata. Bivši ministar obrane Peter Struck: «Vojska bi trebala priskočiti u pomoć tamo gdje policija svojim sredstvima više ne može ništa postići. Ali i to samo protiv terorista, a ne u akcijama u kojima bi mogli stradati nedužni ljudi. Mi odbijamo širenje djelokruga vojske na resor unutarnjih poslova, dakle, definirati nanovo pojam obrane.»

Neuvijene kritike na Jungovu adresu stižu i iz redova vojske. Predsjednik Saveza njemačkih oružanih snaga Bernhard Gertz, štoviše, pilotima koji bi se mogli naći u takvoj situaciji javno preporučuje da se ogluše na Jungovu naredbu, pozivajući se na članak 11, stavak 2 Vojnog zakona «u kojem se navodi da neka zapovijed koja spada u kategoriju zločina ne smije biti izvršena. A kako je obaranje otetog zrakoplova doista čin ubojstva iz nehaja, onda vojni pilot riskira da zbog tog zločina bude kažnjen.»

Pilot snosi odgovornost

Tu sada nastupa moment olakotne okolnosti zvane: izvanredno stanje. No, ni ono ne oslobađa pilota potpuno od odgovornosti, objašnjava Gertz: «Čak i ako se kao olakotna okolnost uzme u obzir pomalo neobična pravna kategorija izvanrednog stanja, pa mu se ne može suditi prema krivičnom zakonu, on i dalje može biti pozvan na odgovornost prema građanskom pravu.»

Jasno i glasno su se protiv planova ministra obrane pobunile i udruge onih koji bi morali ponijeti najveći teret izvršenja sporne naredbe – pilota. Predsjednik jedne od njih Thomas Wassmann na istoj je liniji kao i Gertz: «Načelno možemo svim našim članovima samo preporučiti da ovakvu zapovijed ne izvrše.»

Na potezu kancelarka

Jung unatoč svim ovim kritikama za sada ostaje pri svome. To daje povoda njegovim političkim protivnicima da od kancelarke Merkel traže da pozove svog ministra na red. Šef liberala Westerwelle: «Ako ministar obrane ne uviđa da se u Njemačkoj ne bi smjelo procjenjivati jesu li životi jednih nedužnih vrijedniji od života drugih nedužnih, onda bi mu kancelarka trebala u tome pomoći tako da njezina riječ bude konačna.»

A što radi kancelarka? Ona, kao i u brojnim drugim emocionalnim i žučnim raspravama – i potpuno drukčije nego što je to činio njezin prethodnik – za sada šuti. Možda će u jednom trenutku i progovoriti, a možda jednostavno čeka da se cijela prašina, s vremenom i potisnuta nekom novom raspravom, slegne – sama od sebe.