1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Žrtve poznate, o zločincima se šuti

Tisuće Hrvata ubijene su potkraj ili nakon Drugog svjetskog rata, bez suđenja i bez dokazane krivice. Mnogi od njih bili su civili. Za te partizanske i komunističke zločine do danas nitko nije odgovarao.

default

Gdje se god zakopa, kosti ...

"Gdje se god zakopa u hrvatsku zemlju izviru kosti. Hrvatska je jedina postkomunistička zemlja koja ni nakon 65 godina nije odala dužnu počast žrtvama", tim je riječima HDZ-ov saborski zastupnik Andrija Hebrang obrazložio zašto je njegova stranka zajedno s HSS-om u saborsku proceduru uputila poseban zakon kojim bi se obilježili grobovi žrtava komunističkih zločina nakon završetka Drugog svjetskog rata, kao i grobovi pripadnika hrvatske emigracije koje je likvidirala jugoslavenska tajna policija.

Ni povjesničari još ne mogu utvrditi točan broj grobišta nastalih u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Procjene su da ih je oko tisuću. O njima se gotovo pola stoljeća nije govorilo naglas. Primjer za to je Đakovo u kojem se danas i gradonačelnik, SDP-ovac Zoran Vinković zalaže za to da se rasvijetle dani koji su uslijedili nakon 12. travnja 1945., kada su u Đakovo ušle partizanske jedinice i, uz pomoć prokazivača, zarobili i likvidirali velik broj ne samo pripadnika njemačke vojske Wehrmachta, ustaša i domobrana, već i civila.

I danas zaplače kad mu se spomene ubijenu majku

Pouzdanih podataka o broju stradalih s područja Đakovštine u neposrednom poraću nema. Dokumenata koji govore o komunističkoj represiji je malo. Prema popisu jugoslavenske tajne službe OZN-e u tih nekoliko dana uhićeno je više od 200 osoba, dok je prema nekim navodima uhićeno više od 500 osoba. Sve što se iznosi svjedočanstva su preživjelih, a ona su više nego potresna. „Dan-danas postoje traume u obiteljima. Imamo slučaj Mladena Ižakovića čija je mama ubijena. Kad mu je spomenete on i dan danas plače. Znači čovjek od 75 godina nije prebolio svoju mamu. Ubijena je u zatvoru OZNA-e u Đakovu“, ispričao nam je Pero Šola, predsjednik đakovačkog krila Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka. Najveći broj ubijen je odmah po ulasku partizanskih jedinica u Đakovo: „Imali su svoje ljude koji su popisivali one koje treba likvidirati. Kad je ušla 21. srpska divizija 17. travnja, oni su odmah išli po kućama. Znali su ulica ta i ta i odvodili su ljude.“ Jedan suradnik na projektu utvrđivanja žrtava partizanskog i komunističkog terora u Đakovštini, kaže Šola, još uvijek se sjeća kad su mu odveli oca iz kuće u Selcima prema Ruševu kod Požege, najpoznatijem stratištu i grobištu vojnika i civila iz Đakovštine, gdje je ubijen. „Stalno se sjeća sjene kada su mu oca počeli vući van, kada je uhvatio svog tatu za nogu i jedan partizan ga je gurnuo i bacio ga o zid.

U kućnim papučama na stratište

Nekoliko starijih ljudi oko mjesta obraslog korovom

Sovski dol je jedno od brojnih grobišta u Đakovštini

A evo tog sjećanja, ispričanog na šokačkom dijalektu đakovačkoga kraja: „Ušli su unutra dva partizana, njega su čapili onako nemilosrdno, njem su vezali ruke. Ja sam se uvatio njemu za noge – kao, ne dam ga – međutim, oni su me otkinuli od noga, bacili u ćošak i njeg su odveli. To je bilo, dabome, plač i tako", svjedočio je Stjepan Jakab za dokumentarni film o Đakovčanima, žrtvama partizanskih zločina, koji potpisuje Mario Šulina.

Stjepan Jakab imao je sedam godina kada su mu odveli oca: „Ja sam se pit'o – otac je oš'o u počnama, u onim kućnim, noćnim počnama – ja sam se pit'o kak je on mog'o po onoj kaldrmi stić' u Ruševo. Vjerujem da je iš'o bosim nogama, ali vjerujem da nije im'o čak možda ni kože na nogama.“ U Ruševu mu je otac ubijen. „Mama je rekla nema nos, nema oči, uši porezane, a to smo čuli i od žene koja je potvrdila da je gledala što su radili.“

Ni svoje mrtve nisu smjeli pokopati

Šola se sretao s ljudima koji su svjedočili brutalnostima na putu do Ruševa: „Imamo ženu koja govori kako je petnaest ljudi živo zapaljeno. Ona ih je pokušala gasit vodom, jer nije to mogla gledati.“

Procjenjuje se da na području Đakova postoji tridesetak grobišta. U samom gradu mjesto za likvidaciju bio je protuavionski rov: „To je cik-cak rov dužine 100 m i tu su, po sjećanju starih ljudi, ubili negdje oko 80 osoba“, objašnjava Pero Šola.

Zgrada i parkiralište ispred nje

Zgrada "Komiteta" u Đakovu. Prilikom gradnje su pronađene kosti brojnih žrtava komunizma.

„Čula se pucnjava na tu stranu“, svjedoči Mijo Matijašević. „To je prasak bio, pucalo se. Većinom prid noć su ubijali.“

„Đakovčani hodaju po svojim mrtvima“

Na tom grobištu partizani su prvo iskapanje dopustili nakon tri mjeseca. „I što se dogodilo? Žene kad su vidjele svoje muževe, počele su plakati i vikati, a to se ondašnjoj vlasti nije sviđalo, pa su žene rastjerali i ponovno zatvorili grobište. U tih nekoliko sati uspjeli su odnijeti tijela šest do sedam i dostojno ih sahraniti. Poslije se to grobište nije diralo i o njemu se šutjelo.“

Riječ je o prostoru iza župne crkve Svih svetih („Male crkve“) u središtu Đakova, koji je nekada nazivan Župna bašča, Parokova livada ili Župni voćnjak. Na njemu je 60-tih podignuta zgrada „Komiteta“, u kojoj se danas nalazi više općinskih institucija. Bageri su tada ponovno otkrili kosti iz 1945. „Kada su naišli na kosti došla je policija, tako kažu svjedoci. Kosti su skupljene u vreće i odnesene su na nepoznato mjesto tako da ne znamo o koliko je ljudi riječ,“ kaže naš sugovornik. Prema njegovim riječima najveća tragedija jest što je zgrada sagrađena tek na dijelu površine na kojoj je bio rov u kojem su partizani likvidirali Đakovčane. „Dvije trećine su ispod ceste i ispod nogostupa, dakle, Đakovčani hodaju po svojim mrtvima dan-danas.“

Partizani iz Srbije i Makedonije

Ubojstvo tih ljudi je prijavljeno policiji i Šola vjeruje da je predmet sada kod državnog odvjetništva. U spisima u kojima se opisuju sva poznata mjesta za koja se pretpostavlja da kriju posmrtne ostatke stradalih, vjerojatno je i svjedočenje Filipa Barića: „I tu noć dođe neka srpska, makedonska brigada, doterala je neke ljude iz Đakova i Širokog polja. Tu u komšinskom štagljiću bili su ti ljudi povezani. Ja sam vidio, znate što su rajtozne, ove seljačke, šokačke, sometne. Tog sam najzadnjeg vidio kad su ga vezali. Im'o je potkošulju i ruke su mu bile otrag svezane. Ne znam jesu bile žicom ili špagom. Smrdilo je, to se nije moglo durat. A crvi su pojeli sve, sam su ovi članci i kosti gledale, izvir'le. Ne znam kol'ko i' u rupi je bilo, sam gornji je bio taj što je imao žute lače. Njega sam vidio. Nis mogo durat od smrada. Toga se dobro sjećam i to sam vidio.“

Mogli bi se nabrajati slučajevi, ali Šola izdvaja jedan – priču žene čiji je muž također ubijen u Ruševu. Ostala je s dvoje djece, uzeli su joj sve. Bila je bogata, na kraju nije imala ništa i tražila je dječji doplatak. Da bi ga dobila muža su morali proglasiti mrtvim. Da bi ga proglasili mrtvim bilo je suđenje: „I on je '48. osuđen na smrt, a ubijen je '45.“

Slavonska šuma, dvije grane postavljene u obliku križa

Šuma Zokovica kod Piska krije brojne kosti žrtava komunizma

Komunisti ubijali i optuživali „ustaše“

Za neke opise koji svjedoče o brutalnosti partizanskih zločina čovjek mora imati dobar želudac. „Mi smo desetljećima u školama učili da su sve to radili fašisti. Da su ubijali, klali. Pa su nam spominjali da su imali neke srbosjeke. U knjigama smo uvijek imali fotografije, kad vidite da pliva neki leš u Savi – to su ga ubile ustaše. Oni su nama 45 godina nametali osjećaj krivnje,“ kaže predsjednik đakovačkog krila HOZ-a Jazovka, koje je prije tri godine pripremilo publikaciju „Prešućene žrtve Đakova i Đakovštine u II. Svjetskom ratu i poraću“ u kojoj je popis od 2830 imena.

Ali nakon njezina objavljivanja javljali su se ljudi s novim podacima i dokazima. Priprema se drugo izdanje, ali u njemu će biti popisani svi koji su stradali na području Đakova, ne samo žrtve komunizma. Čak i pripadnici 21. srpske divizije, njih oko 250, koji su poginuli u napadu na Đakovo. „Tako da ćemo imati prikazano stradanje svih u Drugom svjetskom ratu na području Đakovštine. I Nijemaca, i židova i Hrvata i svih, tako da će to možda biti neki pokazatelj za cijelu Hrvatsku o stradanjima iz tog vremena. Sve su žrtve zaslužile spomen i da ih se dostojno sahrani, da im njihovi najmiliji mogu zapaliti svijeću,“ smatra Pero Šola i kaže da tu tematiku obrađuju knjige znakovitih naslova „Zločin bez kazne“ ili knjiga slovenskog povjesničara Jože Dežmana „Prikrivena grobišta“, nedavno objavljena na hrvatskom jeziku: „Komunistički zločin je dakle prešućivan, prikriven i nekažnjen.“

Autorica: Tatjana Mautner

Odg. urednik: Anto Janković