1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Žrtve na njemačko-njemačkoj granici

13. kolovoza 1961. bivši DDR je počeo gradnju Berlinskog zida. Granica između dvije Njemačke je bila strogo čuvana. Još uvijek nije točno utvrđeno koliko je ljudi poginulo pri neuspjelim pokušajima bijega na Zapad.

Berlinski zid

Još je vrlo malo ostataka od Zida

Njemačka je politički bila podijeljenja već 1949. godine. Četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata u zapadnom dijelu zemlje je osnovana Savezna Republika Njemačka, a u istočnom Demokratska Republika Njemačka (DDR). Bez obzira na pojam "demokratska" u nazivu, ta je država bila komunistička diktatura. Skoro svakodnevno je na tisuće ljudi bježalo iz DDR-a. Kako bi to spriječila, vladajuća Socijalistička partija jedinstva Njemačke (SED) sagradila je 1952. godine na granici između dvije Njemačke pet kilometara široku zonu zabrane kretanja. Ta se njemačko-njemačka granica protezala od Sjevernog mora do Vogtlanda u Saskoj i bila je dugačka skoro 1.400 kilometara. Netko tko bi se kretao tim strogo nadgledanim prostorom, riskirao je da bude uhićen ili ubijen.

"Dati imena mrtvima"

Proslava ujedinjenja

Koliko poginulih do ujedinjenja?

Koliko je ljudi uopće poginulo pri pokušaju prelaska te granice do njezinog otvaranja 1989. godine? Tim se pitanjem bavi posebni tzv. Istražni savez o zbivanjima u bivšoj SED-državi koji djeluje na Slobodnom sveučilištu u Berlinu. Taj dokumentacijski i istraživački projekt financiraju savezna vlada i tri pokrajine kroz koje je prolazila granica. Nakon ujedinjenja Njemačke 1990. godine formirana je istražna institucija koja je utvrdila da je na unutarnjim granicama bilo 248 mrtvih. No, stvarni broj bi mogao biti znatno veći. Prema riječima državnog ministra za kulturu i medije Bernda Neumanna, inicijatorima dokumentacijskog i istraživačkog projekta su od golih statistika mnogo važniji ljudi:

"Radi se o sudbinama ljudi, ide se za tim da se mrtvima daju imena i da im se vrati dostojanstvo. Njihove biografije će nas podsjećati na to koliko su brutalno tadašnja diktatura i neljudski granični režim utjecali na ljude u Njemačkoj."

Knjiga mrtvih

Rezultati projekta bi na kraju trebali da budu dokumentirani u takozvanoj knjizi mrtvih s kratkim biografijama žrtava. Kao uzor su služila istraživanja, koja su provedena u vezi sa žrtvama na Berlinskom zidu, mada su se u Berlinu ljudi mogli slobodno kretati sve do početka gradnje Zida 13. kolovoza 1961.  Njemačke unutarnje granice su do tada već odavno bile osigurane bodljikavom žicom i vojskom. No, broj onih koji su pokušali bježati je ipak bio velik. Tako je, prema podacima bivšeg ministarstva za državnu sigurnost DDR-a Stasija, u razdoblju od 1974. do 1979. oko 5.000 ljudi pokušalo pobjeći na Zapad. No, kako se navodi, samo njih 229 je stiglo do zapadne Njemačke. Voditelj ovog projekta Klaus Schroeder, koji je odrastao nedaleko od granice, prisjeća se nekih detalja: "Režim DDR-a se plašio da bi ljudi mogli bježati preko obale i mora. Moje prvo negativno iskustvo je bio jedan leš koji je plutao po vodi. Mi kao djeca to nismo tada mogli shvatiti."

Turski gledaju križeve na Berlinskom zidu

Približiti žrtve novim generacijama

Podjela Njemačke je za mlade generacije koje ju nisu osobno doživjele tek poglavlje u školskom udžbeniku iz povijesti. Tragična ljudska dimenzija za njih je često apstraktna. Ovaj projekt bi trebao omogućiti ljudski pristup ovom razdoblju njemačke povijesti. Planirane su internetske stranice na kojima bi pomoću osobnih sudbina bila ispričana priča o neuspjelim pokušajima bijega preko strogo čuvane granice.

Preporuka uredništva