1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Žrtve iz Tomašice pronašle vječni počinak

Sjećanje na kobni srpanj 1992. godine danas je življe nego ikada. Tijela 283 Bošnjaka i jednog Hrvata pokopana su, ali horor tajna „Tomašica“ ni nakon dva desetljeća nije bila dovoljna da Prijedor proglasi dan žalosti.

Dvadeset i dvije godine Ismeta i Hamed tražili su posmrtne ostatke svog sina Muhameda. Imao je 17 godina kada je iz kuće odveden i nedaleko rodnog sela Bišćani ubijen. „Odmah smo isti dan čuli što se dogodilo. Nismo gajili lažnu nadu, ali nismo znali gdje su tijela naših sinova. Sve do sada smo ga pokušavali pronaći i sahraniti. Eno ga, četvrti grob u trećem redu“, u suzama govori Ismeta.

Na stadionu u Kozarcu održana je komemoracija za 284 stanovnika Prijedora ubijena tijekom srpnja 1992. godine. Prisutnima se između ostalih obratio Valentin Inzko, visoki predstavnik u BiH. Istaknuo je da je dolazak na to mjesto dužnost i obveza svih u BiH. „Ovim žrtvama je osim života oduzeto i dostojanstvo, danas to pokušavamo barem malo ispraviti. Samo na istini i pravdi se može graditi mir“.

Nakon dženaze (islamski vjerski obred sahrane) tabuti (posmrtni ostaci) su odvezeni u okolna prijedorska mjesta, gdje su na lokalnim grobovima ukopani. Grobnica u Tomašici kod Prijedora, koja je dvadeset i jednu godinu krila mračnu tajnu o masovnim likvidacijama stotina bošnjačkih i hrvatskih žrtava u Bosanskoj krajini, otkrivena je zahvaljujući informacijama dvojice lokalnih Srba, koji su 90-ih sudjelovali u uklanjanju tijela ubijenih žrtava.

Tomašica krije još brojna tijela

Kolektivna dženaza u Kozarcu

Kolektivna dženaza u Kozarcu

Djetinstvo Denise Duratović-Hegić obilježilo je svirepo ubojstvo njezinih roditelja, koji su tek prošle godine pronađeni u masovnoj grobnici „Tomašica“, a danas pokopani. „Tog 20. srpnja izgubila sam oca, majku, djeda i baku, stričeve i njihove sinove. Kao dijete od osam godina saznala sam koliko surovi mogu biti ljudi i koliko zla može stvoriti ljudski um kad se pretvori u životinjski“.

Članovi Denisine porodice pokopani su na groblju u njihovom selu Bišćani. Danas je u tom mjestu pokopano 77 stradalih civila, a među njima su sin i suprug Sedije Hegić. „To se ne može opisati. Ne znamo što je teže, sjetiti se toga dana kad su odvedeni iz kuće ili svih ovih godina kada nismo znali gdje su im tijela“, objašnjava Sedija.

Sa svoje dvije kćeri živi u Berlinu. U Njemačku su otišli za vrijeme rata u BiH. Svaki dolazak u Bosnu je bolan i užasan, ovaj pogotovo, kaže ona.

„Sjetim se toga dana, kad su moji Damir i Mujo mirno izašli iz kuće i pristali da ih naoružani srpski vojnici odvedu. Mislili su da će se vratiti ubrzo, nisu se bunili. Ubili su ih Prijedorčani. Ti ljudi su danas slobodni.“

Na području Bosanske krajine do sada je otkrivena 131 masovna grobnica, od čega samo u Prijedoru i okolici 61 grobnica.

Pravda se i dalje čeka

Tajnik udruženja logoraša „Prijedor 92“ Sudbin Musić, pita se kako dalje normalno živjeti nakon svega. „U mom rodnom selu Čarakovu više nema djece, nijedan prvašić nije upisan. To je, uz ovu tragediju koja nas je pogodila, možda još veće zlo. Ovaj narod je uništen, bez želje da se vrati na svoje“, kaže Musić.

Ismeta i Hamed Avdić

Ismeta i Hamed Avdić

Objašnjava kako običan narod nije kriv ni za što. Politika je, kaže unesrećila generacije i generacije na ovim prostorima. „Kakva je nama utjeha što danas sahranjujemo svoje najmilije? Barem neka satisfakcija bila bi kada bi krivci odgovarali za zločin. A još veća da počnemo normalno živjeti, da se Prijedorčani rasuti po svijetu vrate na svoje ognjište“, dodaje on.

U Švedsku je tijekom rata iz Kozarca izbjegla Nermana Jaskić sa svojom obitelji. Došla je u Prijedor ovoga ljeta kako bi bila s prijateljima i susjedima u teškim trenucima. „Ovdje nema kuće iz koje bar netko nije odveden i ubijen. Moji rođaci su ranije pronađeni i ukopani, ali nisam mogla ne biti ovdje danas.

Bolna sjećanja

Bolna sjećanja

Dugujemo to i žrtvama i onima koji se od njih opraštaju“, kaže Nermana.

Prazne kuće kao spomenici, samo ljeti ožive

Sudbin Musić odlučio se vratiti u Prijedor unatoč svemu. Priča kako je „za dlaku“ izbjegao streljanje. Njegova obitelj i susjedi nisu imali tu sreću.

„Cijelu svoju ulicu danas ispraćam, preko četrdeset susjeda. Ja i moji roditelji smo pili kavu, tj. ječam s malo kave, jer smo samo to imali. Normalno popodne i nakon toga pakao. Ipak mislim da je pravi pakao ovaj život koji prolazi svih ovih godina, bez ikakvog napretka“.