1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Životni san dvoje Francuza u Sarajevu

Claire Dupont i Pierre Courtin žive u Sarajevu šest i po godina. Ovdje su se vjenčali i dobili djecu Louisa i Lily. Žive svoj sarajevski san i nadaju se da će ostati još dugo - jer im je lijepo.

Claire Dupont i Pierre Courtin

Claire Dupont i Pierre Courtin

"Ako uspijemo s našim projektom, možda ostanemo zauvijek“, kaže Pierre Courtin. Njegova supruga Claire nije mogla doći na naš razgovor, jer dvoje male djece su njihov najvažniji i najzahtjevniji projekt, ali on je tu da nam ispriča priču o njima dvoma. Priču koja oduševljava sve one koji je znaju. Zato je potrebno vratiti se na početak, u vrijeme kada je Pierre prvi put čuo da se u njegovoj zemlji priča o BiH.

Pierre Courtin

Pierre Courtin

„Bio sam tinejdžer, imao sam 15-16 godina i gledao na televiziji kao i ostali Francuzi, što se ovdje događa, ali kao i većina, nisam sasvim razumio događaje jer su informacije bile vrlo zbunjujuće, rekao bih čak kontradiktorne. Mi u Francuskoj smo to doživljavali kao apsolutno dramatičnu, užasnu stvar“, kaže Pierre i dodaje da svoj susret s BiH može zahvaliti studiju na pariškoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje se susreo sa programom razmjene studenata Erasmus. „Sjećam se da sam u biblioteci Akademije vidio na stotine registratora u kojima su bili podaci i informacije o školama u kojima se može studirati, dakle proći razmjena studenata kroz Erasmus, i ja sam slučajno došao do registratora u kojem su bili podaci o sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Ne znam što se točno tada dogodilo u mojoj glavi, ali sam odlučio: želim otići u Sarajevo, želim vidjeti taj grad.“

Kako se vratiti u Sarajevo?

Tako je Pierre dobio stipendiju za četiri mjeseca studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. „Došao sam dakle, prvi put u Sarajevo 2001. godine i tako počinje priča. Sreo sam puno mladih umjetnika, studenata i drugih mladih ljudi, mnogo sam izlazio i uživao u noćnom životu Sarajeva. Kad sam se vratio u Pariz da završim studij i stavio diplomu u džep, pitao sam se: a što dalje? Bio sam vrlo zadovoljan svojim životom umjetnika u Parizu“, kaže Pierre i dodaje kako mu sjećanje na Sarajevo i boravak u njemu, nije davalo mira. Razmišljao je o tome kako se vratiti, to je bilo najvažnije, a onda će već smisliti što tamo raditi. „Vratio sam se 2004. godine. Claire i ja smo se ponovo vidjeli s prijateljima koje smo upoznali, s umjetnicima, ljudima iz oblasti kulture i sve češće sam mogao čuti kako mladi umjetnici nemaju gdje pokazati svoje radove. I zaista, nije bilo dovoljno prostora gdje bi se branili novi oblici moderne umjetnosti, video i zvučne instalacije, sve ono što ja jako volim“, naglašava Pierre i obrazlaže kako je od ideje stigao do realizacije. „Tada sam rekao svojim prijateljima umjetnicima: Čujte, otići ću u francusko veleposlanstvo, pitat ću za neku mogućnost financiranja i možda ću imati veće šanse, nego netko odavde, mada je to žalosno. Ja kao jedan mali Francuz koji se iskrcao u Sarajevu, a nemam novca, tražit ću od onih koji ga imaju i reći ću da nam treba jedna mala galerija.“ Rečeno, učinjeno.

Centar za modernu umjetnost

Pierre i Claire bili su samo na korak do ostvarenja svog sna. Pronašli su prostor u samom centru grada, zapravo u Staklenom gradu, blizu Katedrale, za koji plaćaju najamninu. Otvorili su dva izložbena prostora koji se naslanjaju jedan na drugi: galerije „Duplex“ i „10 m2“, koje uz radni prostor, čine njihov centar moderne umjetnosti. Pomogli su i još pomažu francusko veleposlanstvo, Goetheov institut i mnogo, mnogo prijatelja iz Sarajeva bez kojih Pierre i Claire ne bi uspjeli. Njihove galerije rade odlično. Kroz njih su do sada prošle stotine i stotine djela mladih umjetnika, a oni se trude da podjednako budu zastupljeni i domaći i strani.

Pierre Courtin ispred svoje galerije

Pierre Courtin ispred svoje galerije

Veliku podršku imaju i od roditelja, ali ipak, naglašava Pierre, bez prijatelja ne bi bilo ništa. „Imam čitavu mrežu prijatelja koji me podržavaju u mnogim stvarima, od administrativnih do postavljanja izložaba. Pomogle su nam stotine ljudi tako što je svatko od njih donio po jedan kamenčić u našu 'građevinu'. Umjetnici su uvijek sjajno radili da bi postavili dobre izložbe i svi smo sanjali isti san“, kaže Pierre i ističe kako je to baš umjetnost kakvu žele promovirati, te kako je posebno važno to što su u ovom projektu sačuvali potpunu samostalnost. Nitko od onih koji su materijalno pomogli nije tražio ustupke bilo koje vrste.

Klasična glazba i dobra kava

Danas su Pierre i Claire i njihova djeca Louis i Lily prava mala francuska obitelj, kako kaže mladi galerist, 'instalirana' u Sarajevu. „Imamo sreću da živimo ovdje blizu, u centru grada gdje su i naše galerije. Škola je također blizu, svi naši najbolji prijatelji su tu. Svakodnevni život je vrlo udoban. Ovo je jedan mali grad u kojem se lako dogovorite da se nađete s prijateljima u nekom od zanimljivih kafića.

U centru su kazališta, kina i mnogo mjesta za umjetničke aktivnosti. Želim pokazati drugima u Europi da u BiH ima još uvijek dobrih i nevjerojatnih stvari koje se upravo događaju. Želim biti optimist i sanjar i puno raditi da se stvari učine mogućim. Ono što nikako nisam želio je: napraviti ovdje izlog francuske umjetnosti. „To me uopće nije zanimalo. Želio sam samo podržati mlade umjetnike odavde“, kaže simpatični Francuz, a mnogi bi mogli ponešto i naučiti od njega. Pierre ima svoja omiljena mjesta u Sarajevu: kafić „Kino Bosna“ i Bečku kavanu hotela „Evropa“. „Tamo idem skoro svako jutro na svoju prvu jutarnju kavu, prije nego što dođem u 'Duplex'. Svira klasična muzika, kava je odlična i tu često imam poslovne sastanke. Bečka kavana je skoro kao moj drugi ured. U Parizu bi sve bilo mnogo kompliciranije. Nakon vožnje od dva sata metroom možda bih se mogao susresti s nekim od prijatelja i popiti kavu“, kaže Pierre.

Kad se spoje francuski šarm i bosanski san

Sarajevo, središte grada

Sarajevo, središte grada

Claire se odlično snašla i bosanski jezik govori bolje od muža. Radi u francuskoj školi i vrtiću koji radi po programu Montessori. „Ja razumijem bosanski, ali mi treba mali napor da ga progovorim i mislim da će se to vrlo brzo dogoditi. Kad smo polazili ovamo tata me pitao jesam li lud i znam li što radim. Mama je bila vrlo zabrinuta, ali onda su došli da nas posjete i vidjeli da nitko više ovdje ne baca bombe, da imamo toplu vodu i sve ostalo što nam treba za normalan život. Sada su jako sretni zbog onoga što radimo i imamo njihovu neprekidnu materijalnu podršku“, ističe Pierre.

„Koliko ostajete, Pierre?“ pitam. „Ne znam. I Claire i djeca i ja jako smo zadovoljni našim životom ovdje. Naš posao, držanje umjetničkog centra i galerija, nije isplativ. To je katastrofa, stalno se borimo da iznađemo načine financiranja, da bismo nastavili s našim projektom. Uopće nemamo želju da odemo odavde. Mogli bismo ostati narednih deset godina, što uopće nije isključeno. Ako odemo to će biti samo zato što nismo uspjeli zadržati ove prostore. Ako uspijemo, ostat ćemo ovdje dugo, dugo, možda zauvijek. Naš sin Louis Charles Ibrahim, koji ima četiri godine, začet je ovdje i živi ovdje od rođenja. Mogu ga lako zamisliti kako svoje djetinjstvo i mladost proživljava u ovom gradu“, kaže Pierre Courtin i žuri u svoju galeriju „Duplex“ gdje se upravo postavlja nova izložba u okviru kulturne manifestacije „Sarajevska zima“.

Autorica: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Anto Janković