1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Život podunavskih Švaba u Vojvodini

Za vrijeme Habsburške monarhije u Vojvodinu, koja je tada bila dio te državne zajednice, doselilo se oko 150 tisuca Nijemaca. Oni su stigli iz Alsasa, Lorena, Luksemburga i raznih dijelova Njemacke. Nakon I.svjetskog rata i podjele Vojvodine izmedu Madarske, Jugoslavije i Rumunjske za te se doseljenike uvriježio naziv podunavski Švabe. Pocetkom II. svjetskog rata njihov je broj narastao na više od milijun i pol, cime su pretstavljali najbrojniju njemacku nacionalnu manjinu u Jugoistocnoj Europi. Za vrijeme i nakon II. svjetskog rata mnogi od njih su napustili svoje domove, drugi su protjerani, a onima koji su ostali oduzeto je vlasništvo.

Idilicna jesen u Vojvodini: pogled na gotovo beskrajnu ravnicu, mir koji narušava samo zujanje traktora. U predjelu koje se smatra jednim od najplodnijih u Europi poslovi na poljima najvecim su dijelom dovršeni, sada je vrijeme žetvenih svecanosti. Svecano je i u obitelji Johanna Wallrabensteina u Backom Jarku u blizini Novog Sada. Johann je podunavski Švabo. 62-godišnji umirovljenik rado prica kako je to bilo kada je u 17. i 18. stoljecu Habsburska monarhija- potisnuvši Osmanlijsko carstvo ponovo nastanila tada ispražnjenu južnu Madjarsku: "Karl VI. i Marija Terezija nastanili su iskljucivo Nijemce katolike, a Josip II. doveo je i protestante. Jarak je bilo posljednje mjesto u kojem su 1787. godine nastanjeni iskljucivo protestanti. Od tada je naša obitelj ovdje."

U dokumentima se pridošlice naziva "Švabama", a tako ih zovu i njihovi susjedi. Za razliku od vecine vojvodjanskih Nijemaca, obitelj Wallrabenstein "pravi" su Švabe, njihovi preci potjecu iz Ludwigsburga.

Vojvodina je jos uvijek višejezicna i multikulturalna. Suživot razlicitih etnickih skupina je uzoran. Prije svega mladi ljudi, prica Johannova kcerka Ksenija, odavno ne postavljaju pitanje da li je netko Nijemac, Madar, Srbin ili Slovak:

"Imam divnu sveucilišnu kolegicu koja me je bezbroj puta posjetila kod kuce, koja je kod nas nocila, s kojom sam cesto ucila. Jos uvijek ne znam koje je ona nacionalnosti, uostalom to je još nisam niti pitala. To jednostavno ne igra nikakvu ulogu."

28-godišnja Ksenija studira ekonomiju. Iako zna njemacki, ona radije govori srpski. O Njemackoj se informira preko knjiga i zanima se za njemacku nogometnu ligu. Za razliku od njezinog oca, koji održava vezu sa svojom rodbinom u Njemackoj, zemlja njezinih predaka prilicno joj je strana. "To je zemlja kao i svaka druga," kaže Ksenija. Svojom domovinom ona smatra Vojvodinu, gdje želi i ostati. Broj podunavskih Švaba iz dana u danje sve je manji, prica Johann Wallrabenstein: "Ovdje u Vojvodini živi još otprilike dvije tisuce podunavskih Švaba, iako se kaže da ih je tri tisuce, što ne vjerujem. Uostalom mnogi od njih uopce više ne govore njemacki - oni se i ne osjecaju kao Nijemci."

Iako je njemacka manjina tako malena, organizirana je u više udruga, održava brojne susrete i njeguje stare obicaje. Na takvim susretima sudjeluju prije svega stariji, mladji se podunavski Švabe gotovo i ne zanimaju za izvor svoje kulture. S pravom se može reci, da su se oni potpuno asimilirali.

Neki se žale i na premalu podršku iz Njemacke, svoje stare domovine. Stjepan Seder, predsjednik "Njemackog društva za dobrosusjedske odnose" u Srijemskim Karlovcima kaže:

"Ako bih to tako smio reci: mi Njemackoj nismo narocito interesantni buduci da nas je tako malo - a možda i iz nekog drugog razloga." "Ovdje se dogadjaju mnoge stvari, ali to gotovo ništa ne mijenja," više je puta ponovio Johann Wallrabenstein tijekom našeg razgovora. Zbog toga i ne želi razgovarati o politici. Radje se posvecuje svom hobiju - lovu na koji odlazi zajedno sa svojim njemackim prijateljima koji od prije dvije godine redovito dolaze u Backi Jarak:

"Oni love prije svega prepelice i fazane. Vece divljaci ovdje ionako nemamo, nego samo sitne. Ali, Bože moj, oni su zadovoljni time. A to je najvažnije."