1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Štrajkovi u Srbiji: "Mi smo radnici, a ne životinje!"

Fiat u Kragujevcu, Goša u Smererevskoj Palanci, Gorenje u Valjevu... U Srbiji već mjesecima traje čitav niz štrajkova. Ponekad radnici ipak dobiju mrvice, ali prevladava dojam da se baš nikoga ne tiče njihova muka.

Protječe već četvrti mjesec kako u tvornici željezničkih vozila Goša nema nikoga. Tvorničku halu čuvaju psi lutalice, strojevi stoje, a ne miču se niti vagoni koje se rade po narudžbi iz Slovačke. Radnici ih ne žele isporučiti prije nego što im rad bude plaćen. Isplatu čekaju na željezničkom prijelazu koridora Beograd-Solun (na naslovnoj fotografiji). Radnička blokada prometa na magistralnom putu prema Topoli prvo je trajala sat vremena, pa tri sata, a sada tamo sjede od sedam ujutro do podneva.

Radnici traže isplatu onoga što su zaradili i redovne plaće, urednu evidenciju njihovog radnog staža i uplate za mirovinsko i zdravstveno osiguranje koje tvornica nije platila. Od očaja se ovog ožujka jedan radnik objesio u tvorničkoj hali, što je njegove kolege još više učvrstilo u odluci o štrajku. Četvorica radnika Goše čak i štrajkaju glađu. "Ovo radimo za nas i naše obitelji, ne radimo iz hira", kaže nam predsjednik štrajkačkog odbora Milan Vujičić. „Htjelo je deset, petnaest ljudi da se prijavi (na štrajk glađu), ali mislim da je dovoljna cijena taj naš kolega koji se ubio – i prevelika za ovo što radimo. Utoliko bolesnima nismo niti htjeli dopustiti štrajk glađu."

Vagoni iz Goše za Slovačku su spremni, ali ih radnici ne puštaju dok ne dobiju plaće.

Vagoni iz Goše za Slovačku su spremni, ali ih radnici ne puštaju dok ne dobiju plaće.

Kad si bolestan – šuti

"Mi već odavno iz sile štrajkamo glađu", dodaje njegov kolega. Kaže nam kako "normalnu" plaću nisu dobili već pet godina, a zdravstvena knjižica im nije potvrđena dvije godine. Primali su nekad po 5.000 (oko 40€), nekad ni dinar, nekad dvadeset posto obračuna. U zadnja dva mjeseca su dobili su samo sto dinara (0,80 €). „Kada se sve uzme u obzir, zaostatak je u prosijeku od 18 do 25 plaća. Ukupno je to oko 1,7 milijuna eura ukupno, a po radniku od pola milijuna do milijun dinara (8.260 €)", objašnjava Bojan Đorđević iz štrajkačkog odbora.

Kako uopće preživljavaju? „Mi smo mađioničari, tako napišite", kaže nam jedan radnik. Preživljava onaj kome radni bračni partner ili tko ima umirovljenika u kući. Ostali se zadužuju kod rođaka ili prijatelja, ali kažu da niti to ne mogu jer znaju da neće imati novaca vratiti dug. "Neki rade sezonski posao, a ima i onih koji su otišli kod nekog drugog privatnika. A niti tamo ne primaju plaću", kaže Vujičić.

"Jedino ako se dijete razboli, posuđuje se novac i ide se liječniku. A mi... Bolje budi bolestan i šuti nego da potrošiš novce koje nemaš", kaže jedan radnik. „Sve ovo što vidite na pruzi, to su pošteni radnici. Radili smo na plus četrdeset i na minus dvadeset. Bez radnih odijela, bez alata, prekovremeno. Sve smo otrpjeli i odradili posao. Kad smo vidjeli da nemaju niti namjeru dati nam novac, onda smo stali", dodaje njegov kolega.

Milan Vujičić

Milan Vujičić: "Ovo radimo za naše obitelji, ne iz nekog hira!"

Posvuda štrajkovi

Osim u Goši, zadnjih mjeseci je rad obustavljen i u kragujevačkom Fiatu, valjevskom Gorenju, građevinskom poduzeću MBA Ratko Mitrović, neko vrijeme i u Geoksu iz Vranja. Prije godinu dana su javnost zaprepastili uvjeti rada u južnokorejskoj tvornici kablova Yura u Leskovcu. Prvi puta se čulo o zagušljivim tvorničkim halama u kojima radnici padaju u nesvijest, o neplaćenim prekovremenim satima, radu bez ugovora i pauza, o zakašnjelim i mizernim plaćama.

Radnici svih tvornica u štrajku se slažu da je nemoguće živjeti čak i sa redovnim plaćama jer je ona tek nešto viša od najniže dopuštene. U Fiatu, Gorenju i Geoksu to "nešto više" znači 28.000 dinara (230 €) "čistih" na računu. Uz to dolaze i dodaci za topli obrok, regres, prijevoz i drugo, zarada možda dostigne tri stotine eura.

„Ne mogu s tom plaćom prehraniti troje djece. Prvo platimo račune pa knjige, vrtić. I onda što ostane, a ostane 20.000 za peteročlanu obitelj za mjesec dana", kaže radnik Fiata Novak Gavrić. Revoltiran je zbog kampanje koju državne institucije vode protiv štrajkača. „Mi radimo u ovoj tvornici, nismo životinje. Želimo dobro ovoj državi. Ja sam se doselio u Kragujevac zbog ovog Fiata", kaže Gavrić.

Nakon tvrdnji premijerke Ane Brnabić kako je štrajk "politički motiviran", da se "manipulira" radnicima i da će zbog štrajka Fiat otići iz Srbije, radnici osjećaju da su izdani i više nemaju povjerenja u državu: "Kamo će otići Fiat? Gdje imaju još jeftiniju radnu snagu? To je drama, snimljen film, to su priče. Da su htjeli otići, otišli bi odavno. Država sad samo treba natjerati ih da poštuju zakone", kaže jedan radnik.

Štrajk Fiat Srbija

U Kragujevcu je štrajk okončan zbog političkog pritiska - makar radnici nisu dobili što su tražili. A pitanje je i kakvu ulogu je tu imao sindikat.

(Ne)uspjeli pregovori

Država nije uspjela natjerati koncern Fiat da pregovara sa radnicima, ali je uspjela nagovoriti radnike da se vrate na posao. Nakon dva tjedna štrajka u kojima je gotovo svaki ministar vlade u Beogradu optužio radnike kako „nedovoljno vole Srbiju" i „tjeraju strane investitore", sindikalci su s premijerkom iza zatvorenih vrata dogovorili početak pregovora.

Ana Brnabić još nije stigla i u Gošu u Smederevskoj Palanci jer je, prema riječima direktora Goše Milutina Šćepanovića, za Vladu "Fiat prioritet". Posjetio ih je u travnju i predsjednik Aleksandar Vučić i tom prilikom su im radne knjižice ovjerene na šest mjeseci i isplaćena je jednokratna pomoć u iznosu od 60.000 dinara. „To je nama bila ogromna pomoć jer nismo toliko primili za godinu dana. Ali to je bilo samo da vratimo dugove, infuzija da preživimo", priča jedan Gošin radnik. Ostatak dogovora na koje se uprava Goše obavezala nikad nije proveden.

I bez državnih službenika su ponegdje štrajkovi donijeli i neke rezultate. U Geoksu su radnici "na crno" dobili radne ugovore i osnovani su sindikati pa je sada komunikacija sa upravom ipak jednostavnija. „Nedavno smo imali žestoku borbu, zaustavili smo proizvodnju u jednom trenutku jer nismo imali klime. Događalo se da radnici padaju u nesvijest tijekom radnog vremena pa ih samo osvježe i vrate na posao", priča Milica Stošić iz sindikata „Nezavisnost" koja je i sama zbog toga sada na bolovanju. Sada su problemi djelomično riješeni, ali ona i dalje ne isključuje mogućnost štrajka, prije svega zbog niskih zarada.

Najuspješniji su vjerojatno radnici Gorenja koji su štrajk okončali prihvaćanjem ponude uprave o povišici koja je bila za  1.000 dinara niža od njihovog zahtjeva. Radnici u proizvodnji dobili su 3.000 dinara veće plaće, a svi zaposleni 1.000 dinara veći dodatak za topli obrok. „Probudili smo svijest ljudi, pokazali da možemo kad hoćemo. Radit ćemo kao što smo radili do sada i dogovorili smo nastavak socijalnog dijaloga", kaže jedan zaposleni.

Gorenje u Valjevu

U Gorenju u Valjevu je uprava prihvatila i samostalne predstavnike radnika i uglavnom ispunila zahtjeve. Ali po zakonu je i tamo morao biti prisutan predstavnik sindikata.

Sindikati kao rogovi u vreći

U pravilu sindikati preuzimaju zasluge za uspješne pregovore, makar zaposlenici imaju druga iskustva. Pričaju nam čitavu kronologiju događaja u Gorenju gdje je zapravo za štrajk dobrim dijelom kriv i sam sindikat: „Predsjednik sindikata je postigao neki dogovor sa upravom o povišici od 2.500 dinara, objesio je tu odluku na oglasnu ploču i nestao. Radnici iz druge smjene su nakon toga po inerciji zaustavili proizvodnu traku u sedam sati. Vijest se brzo pročula u druge dvije hale i svi su prestali raditi. Poslije dva sata, kada je čuo da je tvornica stala, predsjednik sindikata se pojavio i rekao da je 'uz nas.' Ali već u odluci o štrajku se sindikat ogradio od prekida rada" kaže nam jedan radnik. Radnici su onda sami organizirali štrajk i uprava je prihvatila pregovore sa njima, ali uz nazočnost sindikata. Jer po zakonu, on je jedini autentični predstavnik zaposlenih.

U Goši su sindikati dali logističku podršku, ali formalno ne sudjeluju u radu štrajkačkog odbora. U Geoksu su sindikati formirani tek nakon štrajka, a u Fiatu su sindikalci na čelu prosvjeda. „To nas je i uništilo", kaže nam jedan od radnika neposredno nakon što je čuo da je postignut dogovor o prekidu štrajka. Smatra da ih je predsjednik štrajkačkog odbora Zoran Marković prodao. Marković je ujedno i predsjednik Samostalnog sindikata koji je poveo štrajk u Fiatu, makar od njega nismo mogli dobiti izjavu.

Fiat u Kragujevcu

"Ma nisu investitori došli ovdje zato jer nas vole, nego zato jer su naše plaće takve", kaže jedan od radnika Fiata - bivše Crvene Zastave iz Kragujevca.

Solidarnost?

Štrajkovi su ulice opet doveli i studente koji su na travanjskim prosvjedima „protiv diktature" tražili i bolje uvjete rada za sve radnike u Srbiji. Uz poruku „Solidarnost je naša snaga", oni su u nedjelju na ulicama Beograda i Novog Sada iskazali podršku radnicima.

Ali ima li solidarnosti i među samim radnicima? Čini se da nema mnogo, jer su svi zaokupljeni svojim problemima. Osobito kada je riječ o štrajku radnika Fiata kažu kako "nisu u istoj poziciji" jer u Kragujevcu "barem primaju nekakve plaće". Boje se i da će ih zbog Fiata tek sada svi zaboraviti. Palančani su ipak svjesni da im je problem zajednički i da svi dijele istu muku „kako sastaviti kraj s krajem, od prvog do prvog". „Nisu ovi strani investitori došli zato jer nas vole, nego jer će platiti radnika tristo umjesto tri tisuće eura. Ali, doći će valjda vrijeme da će se radnici udružiti i krenuti protiv toga", uvjeren je Vujičić.

 

Preporuka uredništva