1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Što zapravo znači tursko članstvo za američko – europske odnose?

Turska nastojanja da postanu članicom Europske Unije za Amerikance su od velikog interesa.

Zastave kandidatskih zemalja

Zastave kandidatskih zemalja

Amerikanci s velikim zanimanjem prate približavanje Turske Europskoj Uniji. SAD vrlo dobro razumiju da je spremnost Europljana primiti nove članice u vremenima fundamentalizma problematično i sporno pitanje, ali isto tako Amerikanci su primijetili da izjava bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta da je europska politika useljavanja šezdesetih godina prošloga stoljeća bila pogreška nije izazvala nikakve javne prosvjede.

Američko čuđenje je razumljivo jer Europljani migracije i kulturno miješanje građana shvaćaju prije svega na razini troškova i opterećenja, a ne kao šansu. Naravno, Sjedinjene Države su zbog vlastite povijesti identiteta kao usljenička zemlje mnogo bolje pripremljeni za integraciju migranata, ali to ne znači da Europa ne može na tom području nadoknaditi ono što je propustila, prije svega iz demografskih razloga.

Amerikanci podružavaju tursko članstvo u Uniji ne samo kako bi podsjetili na vlastiti primjer multikultunog društva nego i iz političkih motiva moći. Naime, za vrijeme hladnog rata Turska je bila najvažniji stup zapada prtema Sovjetskom Savezu. Danas je Turska za Washington tampon zona između zapadnog i islamskog svijeta.

Amerikanci naime smatraju da bi članstvo u Europskoj Uniji Tursku stabiliziralo, a time bi Washington i sam profitirao, jer bi ojačao vlastitu poziciju svo0j glavnog saveznika u regiji –Izralea. Da se pri tome teret turske integracije nalazi prije svega na ramenima Europljana ide zapravo u prilog američke transatlanske ambivalencije, jer Amerikanci doduše žele snažne europske partnere ali samo do one mjere do koje se europska snaga nalazi u preglednim okvirima.

Trenutna situacija sadrži svojevrsnu ironiju, naime, Turci bi SAD-u trebali biti zahvalni za podršku člnstva u Uniji, i vlada u Ankari to zaista je. S druge pak strane simpatije Turaka prema zapadu u znatnoj mjeri su se preusmjerile iz Washingotna prema Bruxellesu.

Rat u Iraku vrlo je nepopularan u Turskoj, jer ga stanovništvo na Bosporu shvaća kao američki pohod i intervenciju, što samo još daje dodatnu notu turskog određivanja i odlučnosti za europske integracije.

Jedno je pak sigurno, zeleno svjetlo koje je Europska Unija dala Turskoj i odredila početak pregovora za 3. listopada iduće godine odredit će savsim drukčiju dinamiku transatslanskih odnosa.