1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Što Srbiji donosi privatizacija medija?

Znači li privatno vlasništvo manje ili više slobode u izvještavanju? To je samo jedno od pitanja koje se nameću oko privatizacije srbijanskih medija, koja se za sada odvija prilično - traljavo.

Dugo se samo pričalo, onda se zadnju godinu javno raspravljalo, a zatim su zakoni, daleko od očiju javnosti, na brzinu izmijenjeni i izglasani. Sada je u Srbiji u tijeku privatizacija medija koji su osnovani kao javna poduzeća lokalnih samouprava, mada i to ide traljavo. Mnogi nisu predali potrebnu dokumentaciju, dok je oko nekih drugih Ministarstvo kulture i informiranja vodilo rat oko nadležnosti sa Agencijom za privatizaciju. U svakom slučaju, do kraja godine će na ovaj ili onaj način biti riješeno pitanje 74 medija – ili će naći privatne kupce, ili će ih preuzeti zaposleni, ili će – nestati. Medijska "pijaca" je pritom šarena: u ponudi su lokalne radijske postaje koje stoje tek nekoliko tisuća eura, informativni portali za koje nije jasno ni što rade niti kome trebaju, ali i krupnije ribe poput Tanjuga, novosadskog Dnevnika i Studija B.

Izmjena medijskog krajolika otvara niz pitanja: znači li privatno vlasništvo u do sada budžetskim medijima manje ili više slobode u izvještavanju? Umire li lokalno novinarstvo u javnom interesu? Čeka li srbijansku medijsku scenu još jača tabloidizacija? Kako će izgledati takozvano projektno sufinanciranje?

Utjecaj i na privatne

Rade Veljanovski, profesor radijskog novinarstva na Fakultetu političkih znanosti oduvijek se glasno zalagao za povlačenje države iz medija i sudjelovao je u izradi preliminarnog nacrta medijskih zakona. Slab interes privatnika za kupovinu medija on komentira ovako: "Ljudi nemaju novca, a s druge strane se u Srbiji pokazalo da medijski biznis baš i nije neki biznis – na tome se ne može zaraditi novac. U Srbiji ima možda dva-tri medija koji mogu nešto zaraditi. Tržište je slabo, a medija ima previše". No to ne mijenja njegov stav da je vlasnička transformacija neminovna jer je "status javnog poduzeća najgori status za jedan medij". Kao primjer da bi država i lokalne samouprave morale držati ruke dalje od medija, Veljanovski spominje Studio B, nekada svjetionik demokracije, čiji program u posljednje vrijeme liči na PR službu beogradske i republičke vlasti. "On je pod apsolutnim pritiskom i utjecajem jedne političke stranke koja je na vlasti", kaže Veljanovski.

Preporuka uredništva

Iako je republička vlast mnogo puta demantirala da utječe na medije, u Ministarstvu kulture i informiranja za DW kažu da je prednost privatizacije "u smanjenju utjecaja na uređivački koncept putem direktnih državnih subvencija na svim nivoima vlasti". Taj argument je načelno ispravan, ali ne otkriva cijelu istinu o stanju medija u Srbiji, smatra Zoran Nikolić, izvršni direktor portala Cenzolovka: "Problem je u tome što imamo daleko veći politički utjecaj na medije putem oglašavanja. Već imamo drugu vladu koja praktički kontrolira agencije koje se bave veleprodajom oglasnog prostora i vremena. To su agencije koje su u vlasništvu ili visokih dužnosnika stranke na vlasti ili se mogu povezati s ljudima na vlasti kroz povijest zapošljavanja, prijateljske i kumske veze". Nikolić kaže da se ukidanjem oglasa praktički stavlja brnjica nepodobnim medijima i da to vodi ka totalnoj kontroli.

U Ministarstvu odbacuju takve tvrdnje. Podsjećaju da u Srbiji ima 1.447 javnih glasila i kažu da u "usporedbi s time brojka od 74 medija koje treba privatizirati djeluje kao brojka koja nikako ne može utjecati na dostignuti nivo slobode izražavanja u Srbiji". Profesor Veljanovski ne smatra da je taj "dostignuti nivo slobode izražavanja" baš sjajan, naprotiv, kaže da je u ovom trenutku srpski medijski sustav slabiji nego ikada. Ali, dodaje, primjetan utjecaj i na privatne medije ne može biti argument za to da mediji ostanu državni. "Proces je sazrijevanja svijesti i kod političara, biznismena i javnosti. Proći će vrijeme dok otpor javnosti ne postane permanentan, dok javnost ne bude prepoznavala utjecaje i odbacivala ih. Vlasnička transformacija mora se dogoditi, a poslije toga moramo se boriti protiv utjecaja politike i biznisa."

Njemački model?

Cenzura je tek dio problema od kojeg se često ne vidi suština javno financiranih medija. Da izvještavaju u javnom interesu prema postulatima iz udžbenika novinarstva: pravovremeno, potpuno, točno i precizno. U Ministarstvu objašnjavaju da će javni interes biti sačuvan takozvanim projektnim sufinanciranjem – mediji i nezavisne produkcije konkuriraju za razne projekte i mogu dobiti do 80 posto potrebnih sredstava. Zoran Nikolić kaže da će takvo financiranje porezne obveznike stajati otprilike dvostruko manje nego sada, ali dodaje: "Formulacija u zakonu je nejasna jer nigdje ne piše da su lokalne samouprave obvezne raspisati natječaje. Također se nigdje ne kaže da medij mora biti iz određenog mjesta, što znači da netko iz Subotice može dobiti novac na natjecaju u Preševu. A vi sami zaključite koliko netko iz Subotice može znati kako informirati građane Preševa."

Kiosk sa srbijanskim novinama i časopisima

Čeka li srbijansku medijsku scenu još jača tabloidizacija?

Nikolić se boji da će najsiromašniji predjeli Srbije ostati bez informiranja orijentiranog javnom interesu. Čak i dvomilijunski Beograd ostaje bez svog gradskog medija. "Šest regionalnih servisa je bilo predviđeno medijskom strategijom, ali su nečijim inzistiranjem i lobiranjem nestali iz Zakona u javnom informiranju. Sada je to prepušteno na milost i nemilost tržištu", kaže Nikolić. Ideje o mreži javnih servisa ljute profesora Veljanovskog. Fama je, kaže, da se Srbija može ugledati na, recimo Njemačku, iz jednostavnog razloga što su javni servisi skupa stvar. "Ne razumijem kako oni koji se zalažu za veliki broj javnih servisa u Srbiji gube tako nešto iz vida". Veljanovski kaže da se u Srbiji o 100 milijuna eura za RTS i RTV govori kao o magičnoj svoti, dok Njemačka za svoje javne servise kroz pretplatu ubire oko deset milijardi godišnje. "Njemačka je bogata zemlja. Apsurdno je u njemačkom modelu tražiti inspiraciju za naša rješenja".

Veljanovski kritizira i oklijevanje novinara i urednika da sami preuzmu medije za koje ne postoji interes kupaca. "To govori o nespremnosti ljudi da bilo što uzmu u svoje ruke i inerciji da im sve organizira država, a da oni samo dolaze, rade i primaju plaću". Profesor priznaje da su veliki rizici u trenutnoj ekonomskoj situaciji – previše medija, a premalo novca od marketinga – ali kaže da bi u slučaju preuzimanja medija sve zavisilo od samih zaposlenika koji imaju priliku napraviti dobar program i marketing. Zoran Nikolić, međutim, tvrdi da su novinari praktično spriječeni da postanu mali dioničari jer zakon, kako tumači, zabranjuje da dionice uzme bilo koji građanin koji je već uzimao besplatne dionice – recimo Naftne industrije Srbije.

Do sada među novinarima i drugim zaposlenima nije zabilježena jagma za medijskim dionicama. Većina će – ako njihovi dosadašnji poslodavci propadnu – prihvatiti socijalni program i ostati bez posla u zemlji u kojoj novi posao nije lako naći.