1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Što njemački predsjednik smije reći, a što ne?

Smije li njemački predsjednik članove radikalne desničarske stranke NPD nazvati "luđacima"? Smije, presudio je njemački Savezni ustavni sud.

Po prvi put u povijesti Savezne Republike Njemačke, savezni Ustavni sud morao je donijeti odluku što njemački predsjednik smije reći, a što ne. Tužbu ovom sudu je predala desno radikalna stranka NPD s obrazloženjem da u predizbornim kampanjama (sve) političke stranke imaju jednaka prava te da samim time savezni predsjednik ne bi smio govoriti u korist jedne ili druge stranke. Povod tužbi NPD-a bile su riječi njemačkog predsjednika Joachima Gaucka samo nekoliko tjedana prije saveznih parlamentarnih izbora 2013. godine. Gauck je tada naime pred učenicima jedne škole izjavio kako se "luđacima moraju ukazati granice". Pozadina ovih riječi bile su višetjedne demonstracije NPD-a protiv stanovnika jednog doma za azilante u Berlinu. Zbog ove izjave Gauck se još u veljači ove godine pojavio pred Vrhovnim sudom. Ovoga utorka (10.6.) predsjednik Ustavnog suda Andreas Voßkuhle objavio je presudu u slučaju NPD protiv saveznog predsjednika.

Kako će savezni predsjednik ispuniti životom svoje reprezentativne i integrativne zadaće može sam odlučiti, navodi se u obrazloženju presude. Pojedine izjave mogu biti predmet sudskog spora samo ako su evidentno u suprotnosti sa zadaćama integriranja čime se jasno pokazuje pristranost, priopćili su suci u Karlsruheu.

Ova presuda bi mogla biti na neki način načelna odluka kojom bi bilo definirano što predsjednik ima pravo reći, a što ne.

Ustavni sud u Karlsruheu

Ustavni sud u Karlsruheu

Reprezentativna funkcija

Ovisno o tome u kolikoj mjeri je posjeduju, moć ljudima daje posebno ozračje – tako je i u slučaju njemačkog predsjednika. No, zadaće Joachima Gaucka su u prvom redu reprezentativnog karaktera. Njegovo jedino "oružje" su kemijska olovka koju može uzeti u ruke ukoliko želi potpisati neki od zakona koje je donio parlament (iako njegov potpis samo potvrđuje ispravnost postupka donošenja određenog zakona) i - riječi. Ovim potonjim predsjednik mora agirati neovisno od dnevne, aktualne politike vlade, on se mora ponašati neutralno, ali istodobno mora reagirati ili čak i otvarati društveno relevatne teme i diskusije.

"Njemački savezni predsjednik trebao bi biti integrativna osoba koja ujedinjuje sve građane zemlje. On je obvezan pridržavati se stranačke neutralnosti i ne smije ocijenjivati ili vrednovati rad stranaka", kaže pravnik Volker Boehme-Nessler. Primjerice, bivši predsjednici su doista iza sebe ostavljali izjave, tragove kojima su na neki način ušli u povijest. Tako je recimo Richard Weizsäcker 1985. godine u svom govoru povodom 40. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata izjavio: "8. svibnja je Dan oslobođenja." Christian Wulff će pak u povijest najvjerojatnije ući i rečenicom: “Islam je dio Njemačke."

Povijesno zacrtane funkcije

Joachim Gauck

Joachim Gauck

Spomenuta obveza neutralnosti povezana je s iskustvima iz vremena Weimarske republike. Naime, autori njemačkog Ustava nipošto nisu željeli da Njemačka još jednom dobije predsjednika s ovlastima kakve je primjerice imao Paul von Hindenburg. On je po ondašnjem zakonu mogao vladati mimo Parlamenta te i sam imenovati kancelara. Povjesničari upravo u ovoj strukturnoj pogrešci vide razlog Hitlerovog dolaska na vlast.

Isto tako i činjenica da saveznog predsjednika ne bira direktno narod već posebno političko tijelo također proizlazi iz iskustava prve polovice 20. stoljeća.

Međutim, ova visoka očekivanja od predsjednika mogu prouzročiti i sukobe. Tako se primjerice bivšeg predsjednika Horsta Köhlera, nakon jednog radijskog intervjua koji je dao, kritiziralo da "povezuje vojni angažman Bundeswehra u inozemstvu s ekonomskim interesima kao što je osiguranje trgovinskih puteva". Köhler je odbacio ove kritike i podnio ostavku. To je bilo prvi put u povijesti Savezne Republike Njemačke da je jedan predsjednik dao ostavku.

Presudu Ustavnog suda je s velikim nestrpljenjem iščekivala cijela njemačka javnost. Sam Joachim Gauck nije bio na licu mjesta već je otišao na put u Norvešku.

Preporuka uredništva