1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Što nam je država time htjela reći?

Umjetnost po narudžbi države tema je izložbe u Njemačkom povijesnom muzeju, što je pod nazivom «Umjetnost i propaganda u sukobu nacija od 1930. do 1945.» prošlog četvrtka otvorena u Berlinu.

default

«Heroji komunizma»

Da je projekt ostvaren, velebno bi zdanje moglo primiti 40 000 ljudi. S 415 metara bilo bi najviša zgrada na svijetu – s monumentalnim Lenjinovim kipom na vrhu. Izgradnjom «Sovjetske palače» Staljin je arhitektonski htio okruniti Moskvu i simbolično proslaviti tobožnju pobjedu socijalizma. Radovi su zbog rata obustavljeni 1941. godine. Ostali su nacrti koji se sada mogu razgledati zajedno s primjerima sličnih projekata u nacističkoj Njemačkoj ili, pak, fašističkoj Italiji.

«Propitujemo kojim su se medijima političke zajednice jakih naroda međusobno dogovarale o svojim ciljevima i kako su ih – pomoću propagande u pravcu svojih državnih podanika – nastojali ostvariti», pojašnjava Hans-Otto Meyer, direktor Njemačkoga povijesnog muzeja. Oko 400 djela oblikovne umjetnosti iz totalitarnih država – Njemačke, Italije i Sovjetskog Saveza – stupa u dijalog s radovima, što su istovremeno nastajali u demokratskoj Americi u doba Rooseveltove Vlade, ubrzo nakon svjetske gospodarske krize.

Nacizam, fašizam, komunizam i – New Deal

Ta se usporedba, kaže kustos izložbe Hans-Jörg Czech, nametnula sama od sebe, «jer je s takozvanim New Dealom, programom državnih investicija, što ga je Rooseveltova Vlada usvojila 1933. godine, bio povezan i niz poticajnih mjera u umjetničkom stvaralaštvu i izlaganju, koje su dovele do nastanka propagandnih umjetnina po narudžbi države kao promičbenog sredstva i reklame za Vladine mjere.»

Posuđeni izlošci, na primjer iz muzeja u Miamiju, Đenovi i današnjoj Rusiji, sučeljeni su s djelima iz fundusa Njemačkoga povijesnog muzeja. Vrlo zorna izložba podijeljena je u četiri poglavlja, usredotočena na najvažnije motive propagandne umjetnosti. «To je izrazito hijerarhijska arhitektura koja želi ostaviti dojam već samim svojim dimenzijama, zatim obitelj kao jezgra države i društva, radnici i vojnici, a iznad svega dominacija ličnosti političkog vođe», objašnjava Hans-Otto Meyer.

Oko za detalj otkriva razlike

Na jednome od izloženih portreta Hitler pozira u dostojanstvenom položaju habsburških vladara, u uniformi s kukastim križevima na rukavima. Mussolini u liku čeličnog kormilara određuje politički pravac Italije, dok Staljin, ispred opustošenih krajolika nad kojima se pojavilo rumenilo zore, sugerira ružičastu budućnost.

Nasuprot tome, portret Franklina D. Roosevelta prikazuje američkog predsjednika u ugodnoj radnoj atmosferi, dok sjedi za pisaćim stolom. Tek sitno kormilo, kao slučajno odloženo među papirima, upućuje na državničku ulogu. «Izložba je nešto poput škole promatranja. Pogled se vrlo precizno usmjerava na pojedinosti, na detalje u likovnim djelima, jer je samo tako moguće raspoznati da isti sadržaji u pozadini imaju posve različite političke poruke i namjere.»

Umjetnost utrla put zločinima

Plakativnim sučeljavanjem optimističnog, ponosnog Nijemca s jedne i bojažljivog, propalog sovjetskog mladića s druge strane nacisti su stvarali sliku neprijatelja, utirući put izgonu i uništenju. Istodobno u Sjedinjenim Državama fotografije s motivima ubogih farmera, koji žive u limenim kolibama, apeliraju na svijest i solidarnost imućnijih, dok u Italiji futurističko oduševljenje tehnikom polako prelazi u obožavanje rata za novo Rimsko carstvo. Monumentalne ruske slike promiču oslobodilački rat protiv Hitlerove Njemačke, dok Amerikanci svoja likovna djela koriste kao oružje za obranu slobodnog svijeta.