1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Šokantna svjedočanstva radnika iz BiH u Azerbejdžanu

Radnici iz Bosne i Hercegovine koji su bili na privremenom radu u Azerbejdžanu ispričali su šokantne priče o neljudskom smještaju, premlaćivanjima onih koji su se pobunili, oduzimanju putovnica i neisplaćivanju plaća.

Osman Alihodžić

Osman Alihodžić kaže da taj užas nikada neće zaboraviti

Iako je dobro poznato kakvi uvjeti vladaju i kakve opasnosti vrebaju, radnici iz BiH prisiljeni su tražiti posao u zemljama poput Afganistana, Iraka ili Katara. Točan broj onih koji su trbuhom za kruhom krenuli u svijet nije poznat. Ovih dana mediji u BiH s posebnom pažnjom prate događanja u Azerbejdžanu, o kojima su izvjestili Osman Alihodžić (61) i Izet Bešić (46) iz Gračanice.

Ljudi okupljeni oko Izeta Bešića

Sugrađani s nevjericom slušaju ispovijest Izeta Bešić

Skupina od pet državljana BiH i četiri državljana Srbije napustila je Azerbejdžan 23. listopada 2009. godine, gdje su uz posredovanje tvrtke „Serbaz” radili na gradilištima u Bakuu i Minginčaru. Prevareni i izmaltretirani radnici ogorčeni su ponašanjem vlasnika i suradnika iz „Serbaza”, posredničke tvrtke iz Gradiške, čiji su vlasnici Milan i Božo Vučenović.

Užas koji neće nikada zaboraviti

Elektromontažer Osman Alihodžić iz Gračanice cijeli život je „terenac”. Veći dio radnog vijeka proveo je radeći za Geodetski zavod u Ljubljani i na gradilištima u Njemačkoj. No, ovako nešto kao u Azerbejdžanu nije nigdje doživio i kaže da je to užas koji do kraja života neće zaboraviti.

„Radni kolega iz Kaknja pričao mi je o odlasku u Azerbejdžan. Dao mi je telefonski broj firme „Serbaz” iz Gradiške. Vrlo brzo sam stupio u kontakt i 28. kolovoza prošle godine već sam bio u zrakoplovu na liniji Beograd – Beč – Baku “, počinje Osman svoju ispovijest i nastavlja: „Odmah po dolasku putovnice nam je oduzeo Saša Lipovac koji nas je i razmjestio u prostorije s lošim uvjetima stanovanja, što u početku i nisam smatrao nekim problemom. Satnica je iznosila 6,20 američkih dolara, radili smo u Bakuu i Minginčaru na hotelima i bazenima. Moj električarski posao nije bio težak, sve je izgledalo uobičajeno za teren ovakvog tipa.“

Izet Bešić

Izet Bešić je izdržao samo dva mjeseca

Psihičko i tjelesno maltretiranje

Iz Bosne i Hercegovine u Azerbejdžan je u sličnom aranžmanu stiglo 800 radnika, većinom iz okolice Banja Luke, a tamo je bio i veliki broj građevinaraca iz Srbije i Makedonije. Međutim, još nije jasno zbog čega su gazde najednom uvele torturu. „Počeli su neredovito isplaćivati radnike. Nestane vode, kažu nam domaći da gazde nisu platile račun. Nestane plina – također. Za dva mjeseca sam se samo dva puta okupao. U kuhalu ugrijem vodu i rasječem plastičnu bocu što mi posluži kao posuda. U sobi je smješteno dvanaest radnika na šest kreveta na kat. Ukoliko staneš, zapališ cigaretu – kazna je 50 dolara. Ako se dogodi da na krevetu ostane pidžama ili je plahta zgužvana, također slijedi kazna”, priča Osman.

“U gluho doba, u dva sata poslije pola noći budili su nas i testirali na alkohol. Ljudima koji uopće ne piju naplaćivali su kazne zbog tobožnje pripitosti. Imali smo izlazak samo nedjeljom do 19 sati, a često nam je i to bilo onemogućeno. Ukoliko se pobuniš za bilo što, pozovu te u ured i onda u podrumu uz glasnu glazbu – tuku. Onda je policija blokirala radilište… bilo je puno dojava nezadovoljnih ljudi”, izvještava Osma dok pali jednu cigaretu za drugom.

Samir tuče Bošnjake, a Božo Srbe

Izet Bešić se vratio već nakon dva mjeseca i čudi se Osmanu kako je izdržao toliko dugo. On pak priča kako je za vrijeme vožnje autobusom prema gradilištu jedan radnik prijetio da će “propjevati o svemu” jer gazde redovito ne isplaćuju plaće. “Isti dan, nakon što je doušnik to prenio, dolaze šefovi i na gradilištu ga izbatinaju. Dođu u velikom kombiju koji ima zvučnike i s kojeg se pušta glazba. Radnika udara vlasnik ili njegov suradnik. Sve to promatraju “gorile” koje se ne miješaju jer se radnik i ne brani. Ako je u pitanju Srbin, onda to rade Srbi, a za Bošnjake je bio zadužen Samir, bivši policajac u Azerbejdžanu”, priča Bešić okupljenim sugrađanima koji sa zanimanjem prate ovu priču.

Za putnu kartu su mu uzeli 2.000 iako je cijena oko 700 američkih dolara. Razlog: kazna zbog prijevremenog odlaska.

Adnan Kuduzović, unuk Osmana Alihodžića

I Osmanov unuk će posao potražiti u inozemstvu

I Osmanov unuk bi u Azerbejdžan

Osman Alihodžić je samo u lipnju ove godine za 165 radnih sati zaradio 1.200 američkih dolara. Međutim, u konačnom obračunu posrednik mu je ostao dužan 4.000 dolara. „Isplaćivala me jedna Azerbejdžanka. Ne mogu se požaliti na njih. Pitala me bi li ponovo došao raditi u njihovu zemlju. Rekao sam da bi ali kod drugog poslodavca. Gradonačelnik Bakua je ispratio našu grupu na aerodrom. Ostao mi je komšija Meho Hadžić, on će donijeti i neke fotografije iz Azerbejdžana, slikao je“, priča Osman dok svaku njegovu riječ s pažnjom prati unuk Adnan. „Ako se djed bude vraćao u Azerbejdžan tražit ću da me povede“, kaže ovaj mladi elektromehaničar koji 22. prosinca navršava 18 godina i nema posla.

Osman nema ništa protiv, smatra da je epizoda s okrutnim posrednicima iz Gradiške završena jer je, prema njegovim riječima, „propalu firmu Serbaz kupila država a za odgovornima raspisana tjeralice“. On se nada da će na azerbejdžanskim skelama od sada vladati drugačiji uvjeti rada.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. urednica: Andrea Jung-Grimm

Preporuka uredništva