1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Šešelj: A sada opet slušajte mene

Nakon skoro 12 godina Vojislav Šešelj, ideolog Velike Srbije i optuženik za ratne zločine, vraća se u Beograd na privremenu slobodu. Hoće li srbijanska javnost dobiti još jednu dozu otrova i epizodu kabareta?

Predizborna kampanja 2002. godine. S male pozornice na kružnom toku u centru Požarevca govori Vojislav Šešelj. Neka žena mu dobacuje, masa gleda ka njoj. „Ima tamo neka žena, ili je luda ili pijana“, presijeca govornik pometnju. „Kako god, vi se sada svi okrenite ovamo i slušajte mene.“

Najkontroverznija osoba novije srpske politike – on je uvijek vapio za nepodijeljenom pozornošću i uglavnom ju je dobivao. Previše opasan da bi se odmahnulo rukom, previše zabavan da bi se promijenio kanal. Pridobivao je uši za svoje velikosrpske ideje pomalo vještinom govorništva, pomalo čistim bezobrazlukom. Njegova najveća pozornica trebala je biti sudnica Haškog tribunala kojem se dobrovoljno predao 2003. uz obećanje da će pobijediti „antisrpski“ sud. To je bila najava melodrame i kabareta koji će na kraju, izgleda, ostati bez epiloga.

Šešelj u haškoj sudnici

Šešelj u haškoj sudnici

Proces bez kraja

Tužitelji su predbacivali Šešelju organizaciju i vodstvo u nekoliko paravojnih formacija, navodno odgovornih za brojne ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Osim toga, teretilo ga se i za verbalni delikt, ratno huškanje, poticanje na ubojstva i maltretiranje nesrba. Poslije tri godine čekanja na početak suđenja, Šešelj je već u jednom od prvih pojavljivanja jasno rekao šta misli o optužnici i o sudu: „Vi svi pripadnici Sekretarijata Haškog tribunala možete samo da prihvatite da mi…“ Scena je bila samo njegova s obzirom da je štrajkom glađu isposlovao dozvolu da se sam brani. I nakon što je srpska javnost uživo mogla pratiti suđenje. Prvog svjedoka optužnice, američkog sociologa Anthonyja Oberschalla, Šešelj je ispitivao o Avogadrovom broju i masi elemenata. Oberschall, koji je prije bavljenja sociologijom diplomirao fiziku, nije znao odgovore. „Vidimo da niste nikakav fizičar. To vas je onda otjeralo u sociologiju, je li tako“, trijumfirao je Šešelj.

Proces se razvlačio mučno, traljavo i prije svega – sporo. Dvanaest godina pritvora teško koji pravnik može opravdati. Bez presude, to je dvanaest godina života oduzetih jednom službeno nevinom čovjeku. Izricanje presude je isprva bilo planirano za listopad 2013., ali je do daljnjeg odgođeno nakon što je danski sudac Frederik Harhoff odlučio igrati se politike. On je u privatnom elektronskom pismu poslanom na adrese 56 kolega tvrdio kako Haški tribunal previše oslobađa optužene, što je Šešelj iskoristio da traži izuzeće – iako je znao da će to samo produžiti proces. U lipnju ove godine odbio je privremeno puštanje na slobodu čiji su uvjeti bili nošenje elektronske narukvice za nadzor, te suzdržavanje od političkih aktivnosti i davanja intervjua. Potrajalo je i jer je Šešelj 2007. u jednoj od svojih knjiga objavio podatke o trojici zaštićenih svjedoka – osuđen je za nepoštivanje suda kaznom od 15 mjeseci zatvora.

Demonstranti sa Šešeljevim slikama

I dok je bio u Haagu posteri s njegovim likom bili su na brojnim demonstracijama

Često je izgledalo kao da se ni samom Šešelju ne žuri, da pobjeda nad „srbomrscima“ mora biti temeljna i uvjerljiva. U pritvoru je imao vremena da dalje sastavlja svoje knjige, zapravo opsežne političke pamflete; bibliografija sada broji preko 150 uvredljivih i psovačkih naslova od kojih je „Haška antisrpska giljotina“ još najbezazlenije sročen.

Od komunista do Karlobaga

Rođen u Sarajevu, Šešelj u 25. godini postaje najmlađi doktor znanosti u povijesti Jugoslavije. Početkom osamdesetih razdire člansku iskaznicu Saveza komunista kojem je pristupio još kao tinejdžer i povezuje se s beogradskim salonskim i vulgarnim nacionalistima. Poznat postaje kao disident, kada je osuđen na osam godina robije zbog „kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja“. Kazna je skraćena na dvije godine, između ostalog i zbog peticije koju će potpisati razni disidenti, mnogi među njima kasniji Šešeljevi protivnici. To će biti prvi od nekoliko boravaka u zatvoru gdje je 1990. kratko bio i zbog organiziranja ratnih dobrovoljaca. Za velikosrpski projekt radio je marljivo i glasno, uz koktel otrovnih parola i stand up komedije. „Hrvati su nama sad strašno opasni jer je Hrvatska postala nuklearna sila. Nabavili su atomsko oružje – ozračene kalašnjikove iz Mađarske“, rekao je u čuvenoj Minimaksoviziji 1991. Tu je objasnio da je Hrvatska potpuno nepotrebna, da Srbija mora biti do Karlobaga dok Talijani trebaju uzeti Istru. U istoj emisiji je pokazao pištolj. Mlađahna folk-zvijezda Dragana Mirković je problijedjela.

Ovako ga je 1997. opisao novinar Berliner Zeitunga: „Teško je uzeti ovog čovjeka za ozbiljno. Recimo dok stupa u kostimu četničkog vojvode, u borbenom odijelu i sa šubarom, koji nikako ne pristaju uz trapavo i mlitavo tijelo gorostasa, uz debeli trbuh, karakteristične naočale i razdijeljenu plavu kosu. Četnici moraju imati dugu crnu kosu i bradu, da budu žilavi i zvjerskog pogleda, baš kao Vuk Drašković, prototip srpskog heroja. O Šešelju kruže posprdne glasine da potječe od Hrvata koje mrzi iz dubine duše; Srbima on čak izgleda nekako njemački, što je svojevrstan komparativ za hrvatski. […] Pristojniji Beograd drži Šešelja za marionetu u lutkarskoj predstavi koju sam režira Slobodan Milošević, tako poštovani i tako demonizirani Otac.“ Milošević i njegov „omiljeni opozicionar“ na kraju ipak neće doživjeti istu sudbinu – da umru u pritvorskoj jedinici u Sheveningenu, bez presude.

Vojislav Šešelj (d.) i Vladimir Žirinovski

Vojislav Šešelj (d.) i Vladimir Žirinovski

Šešelj je bio izvanredno dobro povezan u međunarodnom nacionalističkom miljeu. Drugovao je s Vladimirom Žirinovskim i Jean-Marie Le Penom, ruskim i francuskim ekstremnim nacionalistima. Obojicu je imenovao za počasne građane radikalskog Zemuna. Jednom su se novinari sjatili oko Šešelja kad je stigao ispred Skupštine, a on ih je uz smijeh zamolio da mu ne oštete auto koji mu je poklonio Le Pen. Bijeli Peugeot 605.

„Izdaja“ političkih sinova

Šešelj je svih godina ostao službeno predsjednik Srpske radikalne stranke koju je osnovao 1991. Stranke koja valjda jedina nije sudjelovala u vlasti na razini Srbije nakon rušenja Miloševićevog režima. Šešeljevo političko čedo je zapravo zenit popularnosti doživjelo kada je on već bio iza rešetaka, ali podrška gotovo trećine birača nije bila dovoljna protiv demokratskih i „demokratskih“ kombinacija čija je glavna odlika često bio famozni koalicioni kapacitet. Čedo se pobunilo protiv svog patrona prvi i jedini put 2008. godine kada Tomislav Nikolić i još neki zastupnici nisu željeli poslušati direktivu iz zatvorske ćelije i glasovati protiv Sporazuma Srbije i EU-a.

Ostalo je već mlada povijest Srpske napredne stranke koju su osnovali Nikolić i – poslije nekoliko dana razmišljanja – Aleksandar Vučić, danas vodeći i nedodirljivi političari Srbije. Sa svojim političkim mentorom nisu više željeli imati nikakva posla, nekoliko stidljivih riječi samokritike su, smatraju, dovoljne da se raskine s prošlošću u kojoj je radikalski trojac raspaljivao mržnju prema Hrvatima, Bošnjacima i Albancima i slavio srpske ratne zločine kao herojske pobjede i vremenom u kojem su Nikolić i Vučić oduševljeno radili na recenziji Šešeljevih knjiga, čija će meta kasnije postati i sami. U naslovima su oni „haški denuncijant“ i „propali pučist“ (Nikolić) te „srpski Baron Münchhausen“, „portparol lopovske stranke“ i „Sanaderova mačkica“ (Vučić).

Iz Sheveningena je Šešelj mogao nemoćno promatrati rasulo u vlastitom političkom miljeu. Otišao je u Nizozemsku nadajući se besmrtnosti, ali su godine urušavale podršku njegovoj radikalnoj stranci, u međuvremenu potonuloj iza margina. SRS je ostao okupljalište politički opskurnih i zatucanih mrzitelja, od kojih nijedan nema ni djelić sirove karizme i talenta koji je imao šef. Ne pomažu tu ni izborni plakati s njegovom slikom koji se, zaostali, i danas nađu na kojem zidu ili tarabi. Sada je šef ponovo tu, u prirodnoj veličini, ali bolestan i ostario – nedovoljan za nacionalističku renesansu.

Preporuka uredništva