Čudne neke sirovine | Gospodarstvo | DW | 28.09.2006
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Čudne neke sirovine

Vlada premijera Ive Sanadera odlučila je napokon razriješiti pitanje crne metalurgije u Hrvatskoj. Dotle su anonimni građani odlučili riješiti pitanje sekundarnih sirovina za tu industriju i pritom ne biraju što i gdje otuđuju. Ceh je tako platio i spomenik Antunu Mihanoviću, autoru hrvatske himne.

Spomenik pretočen u cijevi?

Spomenik pretočen u cijevi?

Zbog silnih krađa mnogi se pitaju kamo to Hrvatska zapravo ide? Ministar gospodarstva Branko Vukelić kaže kako je jedan od odgovora da je Hrvatska na dobrom putu razrješenja problema crne metalurgije. Dok protivnici pretvorbe uzvraćaju kako valja zaustaviti rasprodaju države, ministar Vukelić tvrdi da se crna metalurgija u Hrvatskoj svela na dvije željezare, one u Sisku i u Splitu, te da država mora pomoći kako bi se spasilo njihovo poslovanje: «Ono što je sada dobra situacija na tržištu čelika jest da je čelik tražena roba. U svijetu vlada velika potražnja, pogotovo u Kini, i zbog toga je veliko i zanimanje potencijalnih investitora. Kada smo pripremali dokumentaciju u Fondu za privatizaciju, vladao je veliki interes potencijalnih ljudi i kompanija za ulazak u privatizaciju, i to vrlo ozbiljnih, svjetskih, a i hrvatskih. Dakle, očekujem da je dobro vrijeme za privatizaciju, da interes za takvom proizvodnjom čelika postoji, da se čelik sve više traži i ono što smo u tim natječajima pretpostavili i analizom do takvih podataka došli je to da će se osigurati veliki broj radnih mjesta: U Sisku negdje oko 1 200, a u Splitu praktično svi zaposlenici imaju svoju perspektivu ostati raditi. U budućnosti bi se taj broj mogao čak i povećati.»

Sve metalno se krade – od igle do lokomotive

U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj je procvjetalo crno tržište vrijednih metala pa se krade sve – od aluminijskih cijevi i kablova za električnu energiju u, primjerice, Šibeniku i višekratnih otuđenja željezničkih tračnica u Dalmatinskoj zagori i u Zagorju do rezervnih strujnih transformatora za zagrebački tramvaj. HNS-ov saborski zastupnik Jakša Marasović ne bez cinizma kaže kako se već može govoriti o nekim novima poduzetničkim vjetrovima, osobito u Dalmaciji: «To je sada neki novi trend, da tako kažem, i spomenika i električnih kablova i svega.»
Za kilogram bakra, na primjer, u Hrvatskoj se zaradi oko 20 kuna. Ministar Vukelić drži da učestalost krađa vrijednih metala nema veze sa svjetskom glađu za kovinama: «Ne znam bi li to trebalo povezati s ovom situacijom na tržištu metala. Ali zbilja, metali su danas traženi u svijetu i to je dobar biznis. No, neka se policija bavi onima koji kradu spomenike. Nama je bitno da kroz oživljavanje proizvodnje ovih dviju željezara, ustvari, dobijemo jednu stabilnost u toj crnoj metalurgiji i poslovanju kompanija. A onda ćemo riješiti i probleme otkupa i skupljanja otpadnog željeza koje je sirovina za naše željezare.»

Spomenici na hrpi starog željeza

Devedesetih godina, tijekom kojih je porušeno ili otuđeno oko 3.000 spomenika iz Narodnooslobodilačke borbe, nestajale su i biste najpoznatijih antifašista, primjerice Josipa Broza Tita, Rade Končara i Nade Dimić. Tek bi se povremeno oglasila struka, kao u slučaju rušenja spomenika Vojina Bakića posvećenog partizanskom ustanku na Kordunu ili kada je oštećen spomen-cvijet žrtvama ustaškog zločina u Jasenovcu. Ne treba dvojiti da su neki od tih spomenika završili u sakupljalištima starog željeza.
Ondje je, vjerojatno, skončao i spomenik pjesniku Antunu Mihanoviću, autoru stihova «Lijepe naše», što je početkom rujna ukraden u Gatima iznad Omiša. Kulturna javnost zatražila je hitnu akciju policije i Ministarstva kulture, budući da se radi o prvorazrednom djelu kipara Kuzme Kovačića. Članovi Hrvatskog kulturnog vijeća misle kako se ne radi tek o banalnom koristoljublju nego o kulturocidu u mirnodopskim uvjetima, što ga je omogućila država svojim nemarnim odnosom prema simbolima vremena, ali i stvarajući od Hrvatske veliko samoposluživanje.

Ni sadnice cvijeća nisu sigurne

Marasović drži da je krađa Mihanovićevog spomenika dokaz nespremnosti države da se obračuna s kriminalom: «Vjerojatno je dobra cijena na tržištu. Vjerojatno taj otpad netko otkupljuje, jer oni ga moraju prodati, inače to nikome ne vrijedi, ako otpad ne bude otkupljen. A država to očito ne kontrolira, jer jednako bi brzo mogli uhvatiti sve te lopove, jer robu moraju prodati na određenom mjestu. Dakle, država sve može iskontrolirati. Stvari su potpuno u rukama države. I to me čudi. Dakle, mislim da je osnovni problem funkcioniranja svih institucija države.»
Je li u pitanju banalno koristoljublje ili svjesni ekocid, dvojba je koja muči uprave nekoliko gradova poput Zagreba i Osijeka, koji se suočavaju sa sve učestalijom krađom cvjetnih sadnica iz parkova i s javnih površina. No, veću pažnju javnosti privukla je tek krađa Mihanovićeva spomenika, pa se čini kako su pretvorba i privatizacija, kojom su obuhvaćeni gospodarski sustavi kao primjerice crna metalurgija, bacili javnost u apatiju te ona teško ili nikako ne reagira na ove, uvjetno govoreći, manje krađe poput plemenitih metala. Iako, tvrde stručnjaci, radi se o aktivnostima vrijednima stotine i stotine tisuća kuna.

  • Datum 28.09.2006
  • Autor Gordana Simonović
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZLg
  • Datum 28.09.2006
  • Autor Gordana Simonović
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZLg