1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Čistačice sa sveučilišnom diplomom

Oko 200 tisuća Ukrajinaca živi u Poljskoj. Ali čak i oni sa završenim fakultetom i tečnim znanjem poljskog jezika jedva da imaju šansu dobiti posao kakav im dostoji. Umjesto toga beru jagode ili rade kao čistačice.

Nikolaj prljavom rukom poseže za cigaretom dok mu je čelo obliveno znojem. Pedesetogodišnjak je upravo pokosio travu i sad se mora popeti na skelu kako bi očistio okapnicu. Ovaj Ukrajinac već dvadeset godina živi a da nema gdje isprazniti svoj kofer - i samo je jedan od mnogih.

"Kod nas u Ternopilu su skoro svi otišli, u Poljsku, Rusiju, Italiju ili Belgiju. Obitelji su narušene, a moju kuću čuva punica. Moja žena je čistačica u Italiji, stariji sin je sad također nadničar u inozemstvu. Kući odlazim svakih šest mjeseci da bi produžio vizu. Moj šogor je građevinac i zarađuje jedva 400 dolara mjesečno, ja tu zarađujem dvostruko više."

Od teških poslova na otvorenom je Nikolaj već dobio duboke bore na licu, a ruke su mu grube. Zato u Ternopilu, gradu koji je prije Drugog svjetskog rata još bio Poljska, stoji nova kuća koju je sagradio. "Bilo je da sam radio i po 18 sati na dan u komadu. Ali nas Ukrajince se više iskorištava nego domaće radnike, a i zarađujemo manje."

Granica prema Poljskoj

Mnogi Poljaci odlaze u druge zemlje EU u potrazi za boljim životom. Ali isto tako se i mnogim Ukrajincima već i Poljska čini obećanom zemljom.

Što god radili, zarađuje se više

Može biti da to ima veze s pokoljima koje su Ukrajinci počinili u Drugom svjetskom ratu nad Poljacima, nagađa Nikolaj. Ali za Victoriju to nije nikakvo objašnjenje. Ova četrdesetogodišnjakinja prodaje jeftine stolnjake na tržnici u Krakovu. Samo po melodiji njenog jezika se može čuti da je i ona Ukrajinka i priznaje kako od se nikad neće obogatiti na tim stolnjacima.

Ali otkako je legalno u Poljskoj, njene brige su mnogo manje: "Ja sam iz Odese. Za mjesec dana ovdje dobijem koliko bi zaradila kod kuće za tri mjeseca. Prije je bilo još bolje, ali još uvijek se još nešto može staviti na stranu", kaže nam Victoria. Štedjeti? Jedna Poljakinja koja prolazi pored njenog štanda klima glavom. Od kako je Poljska u Europskoj uniji je tu zemlju napustilo oko dva milijuna mladih ljudi i žena. Nitko od njih nije vidio nekakvu budućnost u zemlji gdje je prosječan prihod manji od tisuću eura mjesečno.

Ali Victoria je naučila biti sretna i s ono malo koliko zarađuje, tim više što je prosječan dohodak u njenoj domovini - i osobito od krize u Ukrajini, jedva trećina onoga što se zarađuje u Poljskoj. Tako živi sa još dvije žene na trideset četvornih metara i dva puta okrene svaki złoty koji zaradi - sve samo da njenoj jedinoj kćerki Olgi bude bolje jednog dana.

Kod kuće samo djeca i starci

Dominika je pravnica u Varšavi i odlično poznaje taj način života. Njena vlastita majka je otišla iz Poljske kako bi radila kao čistačica u Njemačkoj pa je tako i sama takozvano "europsko siroče". Danas pak i sama zapošljava jednu kućnu pomoćnicu iz Ukrajine, ali se zato trudi prema njoj odnositi na prijateljski način: "Vrlo je uredna, marljiva i simpatična. Često sam je pozvala i na kavu i kolače. U Varšavi ima mnogo Ukrajinaca, a Gala inače čisti u jednom restoranu. Sve je slično kao i kod moje majke, jer i ona sa zarađenim novcem skrbi za njenu kćerku. Kod kuće u Ukrajini je bila knjigovođa."

Faire Mobilität und Arbeitnehmerfreizügigkeit Symbolbild

'Nakon dva dana čupanja korova na plantaži jagoda sam rekla - nikad više'

I Sofija je već svašta radila: skrbila je i mijenjala pelene i starcima i bebama, bila kućna pomoćnica... Sve to makar ova 37-godišnjakinja ima završeni fakultet i besprijekorno govori poljski, ali u zemlji uz Vislu nikad nije našla posao koji bi odgovarao njenoj stručnosti. "Studirala sam muzičku akademiju u Kijevu i u Kovelu odakle dolazim sam osnovala folklornu skupinu za djecu. Zapravo je ta skupina bila vrlo uspješna. Ali onda sam došla u Poljsku i tu sam prvo čupala korov na jednoj plantaži jagoda. To je bilo jako naporno i loše plaćeno. Na toj plantaži je bilo mnogo Ukrajinki, ali nakon dva dana sam si rekla: nikad više! Kasnije sam našla posao u jednoj tiskari."

Jakub Koścołek odlično poznaje mnoge takve sudbine. On je na čelu udruge "Interkulutalni" i već se pet godina zalaže za stanje barem oko 200 tisuća Ukrajinaca u Poljskoj. "Od izbijanja krize u Ukrajini se može osjetiti kako se mnogi Poljaci solidariziraju s Ukrajincima. Ali ne može biti da neko sa titulom doktora tu tek bere jagode. Ukrajinci su po mom mišljenju imigranti kakve se može samo poželjeti jer se i vrlo lako uklapaju u našu sredinu."

To misli i Sofija pa tako se još nije odrekla svog sna: da i u svojoj novoj domovini osnuje vlastiti pjevački zbor i da može živjeti od onoga za što se školovala.

Preporuka uredništva