1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Činjenice o prisilnom vraćanju izbjeglica

Treba li tražitelje azila čiji je zahtjev za azil odbijen odmah prisilno vratiti iz Njemačke ili radije čekati da dobrovoljno napuste zemlju? Eve nekih opažanja.

Što znači prisilno vraćanje?

O prisilnom vraćanju ili izgonu govorimo kad vlasti i policija ljude bez njemačke putovnice prisile da napuste Njemačku. Tražitelje azila čiji je zahtjev odbijen se informira o tome da zemlju moraju napustiti u roku od 30 dana te da će ih se prisiliti na to ukoliko zemlju ne napuste dobrovoljno. Tražitelji azila iz takozvanih "sigurnih zemalja podrijetla" Njemačku moraju napustiti u roku od tjedan dana.

Što se događa tijekom prisilnog vraćanja?

Često se izvještava o tome kako je policija ljude u ranim jutarnjim satima probudila i nakon kratkog vremena ustupljenog za pakiranje stvari odvezla do zračne luke. Tako se želi osigurati da ti ljudi ne stignu izbjeći tu obvezu, kao i da u zemlju podrijetla stignu tako rano da se tamošnje vlasti još za vrijeme njihovog radnog vremena mogu pobrinuti o povratnicima.

Većina tih prisilnih povrataka uslijedi zračnim putem, odnosno zrakoplovom. Ako je riječ o jednoj osobi, a ne o skupini, onda se ta osoba šalje redovitim letom. Kod više osoba se njih 50 ili i 150 čarter-letom prebacuje u njihovu domovinu. Sve češće se prisilno vraćanje organizira i uz pomoć europske agencije za granice Frontex.

Osobe s putnim torbama na zračnoj luci

Prisilno vraćanje Tunižana u studenom 2015. godine

Kad dolazi do zabrane prisilnog vraćanja?

Ukoliko Savezni ured za migraciju i izbjeglice (BAMF) odbije zahtjev za azil, slijedi provjera postoji li za osobu koja je uputila zahtjev "znatna i konkretna opasnost za život i slobodu" u njezinoj zemlji podrijetla. To, na primjer, važi za nekoga tko boluje od neke bolesti čija terapija u zemlji podrijetla nije moguća ili ju je nemoguće financirati, ili pak ako je izgledno da će posebno djeca zapasti u egzistencijalnu krizu.

Ako tako dođe do zabrane prisilnog povratka, ta osoba dobiva boravišnu dozvolu na godinu dana. Ta dozvola se može više puta produžiti. Međutim, zabrane prisilnog povratka se rijetko izriču. BAMF navodi da je kod više od 194.000 odluka do travnja 2016. godine zabilježeno tek oko 1.000 slučajeva u kojima je izrečena zabrana provođenja prisilnog povratka.

Koju ulogu igraju savezne pokrajine u kojima su smješteni tražitelji azila?

16 njemačkih saveznih pokrajina i njihovi uredi za strance su zaduženi za prisilno vraćanje. Nakon rješenja iz BAMF-a ti uredi provjeravaju hoće li prisilno vratiti tražitelje azila čiji su zahtjevi odbijeni ili će im se dodijeliti takozvani "Duldung", odnosno trpljeni ostanak u Njemačkoj. "Duldung" se dodjeljuje ukoliko se određena osoba iz pravnih ili praktičnih razloga (još) ne može prisilno vratiti. Takvi primjeri su: osobe koje se treba prisilno vratiti, ali koje nemaju putne isprave, ako zemlja podrijetla odbija prihvatiti povratnike, ako su osobe teško oboljele ili su nesposobne za putovanje. "Duldung" se u tom slučaju može produžiti.

Pokrajine u kojima su na vlasti socijaldemokrati, poput Sjevernog Porajnja i Vestfalije ili Rajnsko-Falačke, ističu da prisilni povratak nije jedino sredstvo i zalažu se za savjetovanja o dobrovoljnom povratku. S druge strane, Bavarska u kojoj je na vlasti konzervativna Kršćansko-socijalna unija (CSU) naglašava da vrlo dosljedno provodi prisilna vraćanja.

Prosvjed protiv izgona

Često se protiv prisilnog vraćanja prosvjeduje, kao ovdje u Stuttgartu u srpnju 2015.

Ta mogućnost dobrovoljnog povratka se različito koristi u saveznim pokrajinama. Anketa koju je provela medijska služba "Integracija" pokazuje da je broj prisilnih povrataka u Saskoj između siječnja i studenog 2015. godine bio dvostruko veći od broja dobrovoljnih povrataka. U Rajnsko-Falačkoj je, s druge strane, 90 posto osoba kojima je odbijen zahtjev za azil dobrovoljno napustilo Njemačku.

Koliko ljudi je Njemačka proteklih godina prisilno vratila?

Od 2013. godine je porastao broj prisilnih povrataka. 2014. godine je taj broj iznosio skoro 11.000, 2015. gotovo 21.000. Ove godine je do kraja travnja prisilno vraćeno već više od 9.000 osoba.

U koje zemlje se vraća odbijene tražitelje azila?

To su proteklih godina bile prije svega balkanske zemlje, poput Srbije, Makedonije, Kosova, Albanije i Bosne i Hercegovine. Pokrajinski ministri unutarnjih poslova su se 2012. godine dogovorili o tome da se obustavi prisilno vraćanje za ljude koje dolaze iz ratom pogođene Sirije. To rješenje je produženo do rujna 2016. godine.

Koliko ljudi bi ustvari moralo napustiti Njemačku?

S takvim brojkama se uvijek može stvoriti određena atmosfera. Tako je sredinom 2015. godine navedena brojka od 540.000 tražitelja azila čiji zahtjev je odbijen, a od kojih mnogi već duže od deset godina žive u Njemačkoj. Jer, do trenutne obveze napuštanja zemlje dolazi samo ako se toj osobi ne da više "Duldung". Sredinom 2015. godine je samo 51.000 osoba bila "neposredno obvezna napustiti zemlju". Za 2016. godinu je ministarstvo unutarnjih poslova na državnoj razini navelo da se radi o sličnim brojkama.

Policajac Frontexa i izbjeglice

U prisilnom vraćanju nekad sudjeluje i Frontex, kao ovdje između Grčke i Turske

Kakav je razvoj na području dobrovoljnih povrataka?

Načelno se može reći da je broj dobrovoljnih povrataka - u sklopu kojih povratnici dobivaju financijsku potporu - uvijek bio veći nego broj prisilnih povrataka. I 2016. je, prema informacijama ministarstva unutarnjih poslova, Njemačku dobrovoljno napustilo više od 20.000 osoba.

Što kaže promatračica procesa prisilnog vraćanja?

Njemačka je 2001. godine u zračnoj luci u Düsseldorfu kao prva zemlja u Europskoj uniji otvorila neovisan ured za nadzor prisilnih vraćanja. Danas tamo sjedi Dalia Höhne iz humanitarne organizacije "Diakonie Rheinland-Westfalen-Lippe" u kojoj mjeri vlasti prilikom prisilnih vraćanja poštuju ljudska prava. I u Düsseldorfu je porastao broj prisilnih povrataka, kaže ona i dodaje da su mnogi od tih ljudi očajni.

Oni koji su dugo vremena dobivali "Duldung" su, unatoč ranim upozorenjima o nenajavljenom dolasku policajaca, često zatečeni situacijom, kaže ova socijalna radnica: "Već sam vidjela ljude koji su ovdje stajali u papučama, koji su zaboravili naočale ili lijekove i koji nisu imali novca u džepu." Höhne bi stoga željela više osoblja u svom uredu, kao i više prava za promatrače procesa prisilnog vraćanja.

Preporuka uredništva