1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Čempresima protiv uragana

Prije godinu dana uragan Katrina potopio je i uništio velike površine grada New Orleansa i američkog dijela Meksičkog zaljeva.

New Orleans 2005., nakon uragana Katrina

New Orleans 2005., nakon uragana Katrina

Nedavno je ESA – a tu nije riječ o europskoj svemirskoj agenciji, već o američkom ekološkom društvu – na konferenciju pozvala 3.000 biologa, a glavne su teme bile oživljavanje američkog dijela Meksičkoga zaljeva nakon prošlogodišnje katastrofalne sezone uragana.
Ovo je priča lagane smrti koju pripovijeda ekolog John Day. Odigrava se na mjestu gdje je uragan Katrina prije točno godinu dana polomio nasipe grada New Orleansa – i to na ušću Mississippija u Meksičkom zaljevu. U tom dijelu američke obale prevladava močvarno tlo: «U 20. stoljeću gotovo 5.000 četvornih kilometara je izgubljeno, uglavnom zbog reguliranja toka rijeke Misisipi. Zbog toga brojne površine više ne poplavljaju. Osim toga postoji čitav niz umjetnih kanala koji su uvelike promijenili tijek voda. Time se otvara mogućnost nadiranja morske, time slane vode u slatkovodni ekosustav. Rezultat je da su uvenule čitave šume čempresa. Da su prošloga ljeta još postojale šume i time zaštitni pojas, nasipi vjerojatno ne bi bili popustili».
John Day je 35 godina kao profesor predavao oceanografiju na državnom sveučilištu Louisiani. I premda je prošle godine umirovljen, Day se i dalje ubraja među znanstvenike koji se aktivno zalažu za ponovno oživljavanje obalnog pojasa južno od New Orleansa.
Nedirnuti pojas močvarnih šuma vrlo su korisna zaštita od uragana koji gube energiju ako u svojem naletu na kontinent moraju prebroditi ovakve prepreke. Na taj način se gubi i njihova razorna snaga. Stoga i zahtjev da se na američkoj obali Meksičkoga zaljeva ponovno zasade močvarni čempresi. Ekolozi planiraju i sami posaditi veliki broj stabala: «Čempresi, u optimalnim prilikama, rastu vrlo brzo. Procjenjujemo da bi za tri četiri godine mogli imati stabla visine od četiri metara i koja bi mogla dalje rasti. Ovakva šuma čempresa može zaustaviti olujne valove. Međutim, ovakva stabla trebaju slatku vodu».
Zato nije dovoljno samo posaditi nova stabla. Paralelno s tim ekolozi rade na strogom režimu desalinizacije priobalnog područja. Tu se ubrajaju projekti poput zatvaranja nekoliko starijih kanala na ušću Mississippija kako se morska voda ne bi više miješala i prodirala u slatkovodne močvare.
Kako je John Day rekao, američka je vojska na terenu već dobila zapovjed da zatvori prometovanje brodova u spomenutim kanalima. Sada se samo još radi o mjesecima. Trenutno ekolozi pripremaju još neke mjere sanacije, od kojih su neke na prvi pogled vrlo neobične: «Pojedini znanstvenici u Louisiani ispitat će je li moguće u močvare odlagati gradske otpadne vode. Naravno da bi one prije toga bile pročišćene. Vodu bi dezinficirali, ispitali ima li otrova. Naše su studije pokazale da se močvarama na taj način pomaže u ponovnom širenju, pa čak da se pod određenim okolnostima razvije i neko novo močvarno područje».
Otpadne vode mogle bi primjerice biti iz New Orleansa. Njihovo korištenje imalo bi dvije prednosti: prvo, otpadne vode i nakon pročišćavanja sadrže hranjive tvari potrebne za biljke i stabla i drugo, radi se o slatkoj vodi – što je poželjno.
«Za prvi projekt odobrena su nam financijska sredstva. Pročišćene otpadne vode iz New Orleansa i nekoliko susjednih općina prebacit ćemo na područja gdje je nekada postojalo nedirnuto močvarno područje i gdje su uništeni čempresi. Paralelno ćemo posaditi nove močvarne čemprese. Nadamo se da ćemo na taj način moći stvoriti zaštitu koja je ranije postjala», kaže Day.
Cijeli projekt počinje se provoditi u listopadu. Najprije treba pripremiti i do močvare dopremiti potrebne cijevi za otpadne vode. Nakon toga će se na površini od 30 do 40 hektara posaditi čempresi koji će dobivati slatku vodu iz otpadnih voda New Orleansa.
«Otpadne vode koje se zapravo smatraju problematičnim za nas je koristan izvor. S takvim vodama možemo oživjeti priobalno područje i New Orleans ubuduće zaštiti od uragana», naglašava ovaj ekolog.
Močvare i muljeviti predijeli na ušću Mississippija već desetljećima nestaju. Trebat će i nekoliko desetljeća da se ovakav trend zaustavi i uspostave nove, netaknute šume čempresa na danas napuštenim i opustošenim područjima. Do tada New Orleans i neki drugi gradovi tog područja na američkoj obali Meksičkog zaljeva morat će živjeti s činjenicom da su nedovoljno zaštićeni od novih uragana.