Čežnja prijeći u Hrvatsku | Politika | DW | 18.02.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Čežnja prijeći u Hrvatsku

Nešto drugačija „Balkanska ruta“ je opet aktivna. To je daleko od nekadašnje navale, ali već do sad u 2018. je u Bosnu i Hercegovinu došlo izbjeglica gotovo kao čitave 2017. Mnogi su zastali u Velikoj Kladuši.

753 državljanina zemalja „visokog migracionog rizika" spas je potražilo u Bosni i Hercegovini 2017. godine, a godinu dana ranije manje od stotinu. Tek što je počela 2018., stiglo ih je već 650. Uglavnom je to riječ o punoljetnim muškarcima koji putuju sami. Najveći broj je iz Pakistana (124), Alžira (125), Afganistana (85), Turske (64), Libije (56), Sirije (62), Maroka (43), Irana (26), Albanije (18) te 96 osoba s područja Kosova. Sve su to okvirni podaci, jer većina njih ne posjeduje dokumente već se status utvrđuje samo na osnovu njihovih izjava.

Dao kuću migrantima

Veliki dio njih završio je u Velikoj Kladuši, zbog blizine graničnog prijelaza, ali i zbog naseljenog prostora u odnosu na recimo Granični prijelaz Izačić gdje bi bili više izloženi javnosti. Nekolicina je danima boravila u lokalnoj džamiji u Velikoj Kladuši, ali ih tamo sada gotovo nema. Nekoliko mještana reklo nam je da se nalaze u privatnoj kući, odnosno poslovnom prostoru na izlazu iz Kladuše prema Cazinu, u blizini lokalne tržnice. Na ulazu u kuću srećemo vlasnika koji odmah počinje priču.

Huso Karajlić

Huso Karajlić: "Nisam to mogao gledati! A sad imam problema sa policijom!"

„Ja nisam više mogao to da gledam. Našao sam njih desetak prije nekoliko dana kako leže na ulici i doveo ih ovdje. Nakon toga došlo ih je još dvadeset, jer su vjerojatno jedni drugima javili gdje su i da im dajem smještaj. Ja nemam ništa od njih, dajem im krov nad glavom dok ne budu krenuli. Imaju hranu, jučer je moj brat pravio ručak za sve, danas moja žena. Ovo što radim, radim od srca, a ne za novac", priča Huso Karajlić koji ugostio tridesetak mladića (na naslovnoj fotografiji), najmlađem je 18, najstarijem 36 godina. Ima ih iz Sirije, Afganistana, Libije, Maroka. Jedan od njih je i Fouzi Barakat (24) iz Palestine. Došao je prije nekoliko dana u Veliku Kladušu nešto drugačijom „Balkanskom rutom": iz Grčke u Makedoniju, onda u Albaniju i preko Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu.

Pokušao sam u Hrvatsku mnogo puta

„Pokušao sam mnogo puta na hrvatskoj granici, nisam uspio, uhvatili su me. I sad su me uhvatili i vratili ovdje. Idemo u grupi od 2 do 4 čovjeka jer tako je lakše, manje smo upadljivi. Nemam za sad plan, ali kada se snijeg otopi, krećemo. Veliki je put pred nama. Želim ići u zemlju gdje mogu pristojno živjeti, da živim od svog rada. U bilo koju zemlju Europe. Volio bih stići u Njemačku", priča Barakat.

Bosnien-Herzegowina Migranten am Kroatische Grenze (DW/D. Maksimovic)

Fouzi Barakat iz Palestina: "Uhvatili su me već mnogo puta, ali pokušat ću opet"

U Velikoj Kladuši nalazi se zajednički granični prijelaz BiH i Hrvatske koji se nalazi na teritoriji Hrvatske. Ukoliko privedu neku sumnjivu osobu, ona bude prevezeno u centar Službe za poslove sa strancima u Bihaću. Građani Velike Kladuše uglavnom nemaju problema sa migrantima. Što se tiče sigurnosti, nitko ne misli da se radi o opasnim osobama.

Tako građani Velike Kladuše za DW govore: „Ti su ljudi protjerani da bi išli dalje. Idu da bi im bilo bolje i da se spoje sa porodicama", „Oni su za sada u redu. Neki su dosta otvoreni pa pitaju za novac ili za hranu. Kod neke žene su ušli u kuću i otvorili frižider jer su gladni. Ne vjerujem da su opasni. Oni su pobjegli od rata. Mislim da su sretni što su pronašli bilo kakav mir i oni traže način samo da prijeđu granicu", „Ništa ne mislim o njima, u politiku ne ulazim" , „Treba ljude pomoći, spasiti. Nema tu prijetnje i opasnosti, kako to drugi pričaju".

Zločin je pomoći?

Policija za sada ne daje nikakve informacije, osim da samo rade svoj posao u skladu sa zakonom. S druge strane Huso Karajlić kaže da ima problem sa policijom jer pomaže ljudima: „Imam problema i sa vlašću. Policija mi se 'navukla' na leđa zbog ovoga. Ako činiš loše djelo, kazni te. Ako činiš dobro djelo, kazni te. Ja ne znam kakvi ljudi treba da budemo. Dok budemo imali što jesti, jesti ćemo. Kad ne budemo, idemo svi, znaš gdje. Pisali su mi prijavu. Oni bi htjeli znati da li ja radim sa tim ljudima. Ne radim. Ne treba mi niti jedna marka".

Bosnien-Herzegowina Migranten am Kroatische Grenze (DW/D. Maksimovic)

U Velikoj Kladuši se ne boje izbjeglica koji su dospjeli u njihov grad.

Grad se ne želi baviti ovim pitanjem, lopticu prebacuje na Graničnu službu i prihvatne centre. Za rješavanje ovog problema, kažu, nadležne su institucije koje već postoje. Žele li migranti ostati u tim postojećim službenim centrima, to je već, kažu, drugo pitanje.

Zbog povećanog broja ilegalnih migranata, jedinicama granične policije Trebinje i Zvornik dodijeljen je dodatan broj policijskih službenika sa drugih graničnih područja. Ilegalni migranti se, kako navode za DW u Graničnoj policiji BiH, odvraćaju na način da službenici „stoje na samoj graničnoj liniji na graničnom pojasu".

„Može i BiH, ali ne želim u domovinu"

„Pokušaji ilegalnog izlaska iz BiH u Hrvatsku najčešće su evidentirani na području pograničnih općina Unsko-sanskog kantona te na području Čapljine, Ljubuškog, Bosanskog Grahova i drugih gradova. Prilikom pokušaja ilegalnog izlaska iz BiH najveći broj ilegalnih migranata se kretao pješke u područjima izvan graničnih prijelaza. Kada je riječ o evidentiranim državljanima visokog migracijskog rizika na području Velike Kladuše u najvećem broju su to tražitelji azila koji mogu koristiti usluge Azilantskog centra, ali ih ne koriste", kažu u GPBiH.

Bosnien-Herzegowina Migranten am Kroatische Grenze (DW/D. Maksimovic)

I u Velikoj Kladuši je improviziran prihvatni centar, ali tamo izbjeglice nerado ostaju.

Sve osobe bez valjanih dokumenata se dovode u Službu za poslove sa strancima, terenski centar Bihać gdje se obrađuju i puštaju. Netko od njih ima potvrde za boravak, a nekom se ona naknadno izdaje. Neki migranti imaju kartone tražitelja azila i oni se ne procesuiraju dok se kreću u okviru granice, ali nju ne mogu prijeći legalni putem. Također, neki od njih imaju i potvrdu da su iskazali namjeru tražiti azil i oni također imaju slobodu kretanja - za razliku od onih koji nemaju nikakve dokumente. Ali oni nakon evidentiranja, u pravilu ne ostaju u azilantskim centrima (u Sarajevu, Bihaću, Trebinju ili nekom drugom) nego ponovo pokušavaju napustiti zemlju. I tako u krug, do ponovnog uhićenja. Jedan od njih je i Muhamed Hado iz Libije.

„Ja nemam nikakve papire. Prije toga sam bio u prihvatnom centru u Sarajevu. Ali ja više i ne pokušavam bilo gdje otići. Može bilo gdje, samo da se ne vraćam. Mogu ostati i u BiH, samo da bilo što radim, da imam bilo kakvu sigurnost", kaže Muhamed koji je sa grupom mladića došao iz Libije prije desetak dana.

Bosnien-Herzegowina Migranten am Kroatische Grenze (DW/D. Maksimovic)

Muhamed Hado iz Libije: "Ostao bih i u Bosni i Hercegovini, samo da nešto radim i živim u miru."

Koliko će ih još doći?

Većina ih ima nešto novca kod sebe i to čuvaju ako ipak dospiju u neku od zemalja EU. U ovakvim okolnostima, teško da će bilo tko od njih ubrzo uspjeti obzirom da hrvatska policija vraća u BiH sve osobe koje uhite u pograničnom pojasu. A onda ponovno počinje isti krug: prihvatni centar, služba sa strancima, a nakon toga će opet pokušati preko granice. Tridesetak mladića kod gostoljubivog građana Velike Kladuše također se spremaju dalje. Do kraja godine, do nove zime, se nadaju uspjeti ući u Europsku uniju. Kažu, neće odustati. Ali ako nastavi dolaziti toliko migranta u Bosnu i Hercegovinu, njih će do tada biti daleko više.

 

Preporuka uredništva