"Želim znati gdje mi je sin pokopan"

U eksploziji u podzemnoj željeznici u Minsku u travnju 2011. poginulo je 15 osoba, a ozlijeđeno više od 300. Vladislav Kovaljov i Dmitrij Konovalov, obojica 26-godišnjaci, proglašeni su 15. ožujka 2012. krivim za taj teroristički napad, osuđeni na smrt i pogubljeni. Vladislavova majka Ljubov Kovaljova vjeruje da pogubljeni mladići nisu pravi napadači. Bori se, pored ostalog, i za ukidanje smrtne kazne u Bjelorusiji.

DW: Gospođo Kovaljova, kako ste proživjeli prošlu godinu?

Ljubov Kovaljova: Kao i godinu prije toga – u strahu i nadi. I dalje ne mogu vjerovati da su moj sin Vladislav i Dmitrij Konovalov pogubljeni. U mojoj glavi je moj sin i dalje živ, vjerojatno i zbog toga što njegovo tijelo nisam vidjela. I dalje se uzdam u neko čudo. Od njegovog uhićenja prošlo je dvije godine. Tada nije bilo ničega što bi mom sinu pomoglo. Danas pokušavam od bjeloruskih vlasti doznati gdje je moj sin pokopan. Ukoliko to ne bih činila, moj život bio bi besmislen.

Vi vjerujete da Vaš sin nema nikakve veze s eksplozijom u podzemnoj željeznici u Minsku?

Moj sin Vladislav i Dmitrij Konovalov su nevini. Takav napad ne mogu izvesti dva amatera. Iza toga bi morao postojati kompletan sistem. Njih dvojica su žrtveni jarci.“

Inicirali ste internet-peticiju na međunarodnoj razini za ukidanja smrtne kazne u Bjelorusiji. Kako ona napreduje?

Kampanja je pokrenuta uz pomoć internet-platforme change.org (u prijevodu: promjena), još u studenom 2011, dakle i prije izvršenja smrtne kazne. Još tada smo imali 30.000 potpisa iz čitavoga svijeta. Sud je ignorirao sve te činjenice, uključujući i mogućnost ponovnog razmatranja nekih podataka. Do ponavljanja procesa nije došlo. Nakon presude, broj potpisa se povećao na 100.000. Ja sam upućivala pisma na adrese šefova vlada i država u Europi. Molila sam ih da se usprotive primjeni smrtne kazne. Primili su me u Europskom parlamentu i Vijeću Europe. Ustupila sam im dokumentaciju o kompletnom slučaju, izvještaje o istrazi i suđenju. Ali predsjednik Aleksandar Lukašenko je zahtjeve međunarodne zajednice ignorirao.

Kako na vaše aktivnosti reagiraju bjeloruske vlasti i što je vaš krajnji cilj?

Nakon pogubljenja Vladislava i Dmitrija u Bjelorusiji više nije bilo smrtnih kazni. Mi želimo da se članak 175. Kaznenog zakona promijeni. Uz to stavkom 5. toga članka zakona onemogućava se obitelji pogubljenog da preuzme tijelo. Ni mjesto pokopa se ne navodi. Drugim riječima, vlasti mogu prikriti sve i zaista mnogi dokazi su nakon izricanja presude 30. studenoga 2012. brzo uništeni. Obraćala sam se svima, KGB-u, sudu, državnom odvjetništvu, Ministarstvu unutarnjih poslova. Htjela sam znati tko je bio mjerodavan za izvršenje kazne i gdje je grob moga sina. Slali su me od ustanove do ustanove. KGB tvrdi da je za to mjerodavan sud. U Kaznenom zakonu čak stoji da se smrtna kazne ne izvršava javno. Sve u svemu, nitko ne želi preuzeti odgovornost.“

Vjerujete li da je ponavljanje procesa još uvijek uopće moguće?

U ovom trenutku država to ne bi dozvolila. Iako su argumenti optužbe i tijekom samog procesa bili tanki. Međutim, trebalo bi imati na umu da je i prije procesa Lukašenko hvalio i promovirao one koji su provodili istragu. Osobno smatram da bi proces obvezno morao biti ponovljen. Jer su pravi počinitelji zločina i dalje na slobodi i mi uopće ne slutimo što bi se možda moglo dogoditi.

Kako uspijevate biti tako ustrajni u jednoj vrlo teškoj borbi?

Neću odustati i dalje ću inzistirati na informacijama gdje je pokopan moj sin. U ovakav pakao sustava, u kakvom smo se našli moj sin i ja, mogao bi svatko dospjeti. Zastrašujuće je to što se ova noćna mora može ponoviti. Dosta razmišljam o tome, koliko sinova je do sada izgubilo živote i koliko majki noćima nije moglo spavati oplakujući svoju djecu.