Škole bez nastave na srpskom jeziku

Malena Mostarka Jelena nestrpljivo čeka rujan, kada će po prvi put sjesti u školsku klupu. Sada su joj najvažniji druženje, škola i prijatelji, no kada krene u školu dočekat će ju jedan stari problem. Naime, oko 200 djece srpske nacionalnosti u Hercegovačko-neretvanskoj županiji (HNŽ) imaju dvije mogućnosti osnovnoškolskog obrazovanja: po planu i programu na hrvatskom jeziku te po planu i programu na bosanskom jeziku, jer u Bosni i Hercegovini (BiH) ne postoji jedinstveni nastavni plan i program. Ovaj apsurd nije prisutan samo u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), već i u Republici Srpskoj (RS), gdje pravo na školovanje na materinjem jeziku nemaju djeca hrvatske i bošnjačke nacionalnosti.

Roditelji u Mostaru ne žele djecu izlagati neugodnostima

Roditelji mališana u Mostaru ne žele podjele po etničkom principu ali smatraju nužnim zastupljenost minimuma nacionalne skupine predmeta. „Srpska djeca u FBiH nemaju mogućnost da nastavu pohađaju na svom materinjem jeziku, a u tek nekoliko škola i to na području Drvara i Glamoča imaju mogućnost izučavati nacionalnu skupinu predmeta. U Mostaru pohađaju nastavu na bosanskom i na hrvatskom jeziku, a, nažalost, bilježe se i slučajevi diskriminacije. Ali roditelji u Mostaru ne žele politizirati ovo pitanje niti svoju djecu izlagati neugodnostima“, kaže Sanja Bjelica Šagovnović, članica Upravnog odbora Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva (SPKD) 'Prosvjeta' Mostar i majka djevojčice koja ove godine kreće u školu.

Ona podsjeća da Srbi u Mostaru i u HNŽ-u nemaju svoje predstavnike u vlasti, a da kod aktualnih vlasti do sada nije bilo sluha za ovo pitanje. „Zbog nemogućnosti rješavanja ovog važnog pitanja u okviru obrazovanog sustava i na političkoj razini, SPKD 'Prosvjeta' Gradski odbor Mostar prije dvije godine pokrenuo je dopunsku nastavu 'Prosvjetnu školu srpskog jezika, istorije i kulture', gdje djeca subotom slušaju o svom jeziku i kulturi. Za sada je to jedini način. Nadam se da će doći vrijeme kada će nestati diskriminacije i segregacije u ovoj zemlji i da će svako dijete biti ravnopravno i školovati se u kvalitetnom obrazovnom sustavu“, komentira Bjelica Šagovnović.

Zavod za školstvo: Nemamo novca

Željko Ćorić, ravnatelj Zavoda za školstvo HNŽ-a, kaže da za sada nije moguće organizirati nastavu na srpskom jeziku prvenstveno iz financijskih razloga. „Olako kažemo da je riječ o diskriminaciji. Kada govorimo o Mostaru, ovdje je problem velike raštrkanosti područja i malog broja djece. Treba se organizirati prijevoz, učitelje... a uz stalne probleme u školstvu, to sada nismo u mogućnosti. Problem je više praktične nego političke prirode“, kaže Ćorić podsjećajući da u Općini Ravno postoji područna škola gdje je organizirana nastava na srpskom jeziku, po nastavnom planu i programu RS-a. Međutim, Ravno je od Mostara udaljeno oko 120 kilometara te je roditeljima djece srpske nacionalnosti ta solucija još neprihvatljivija.

Ipak, na rješenju ovog pitanja inzistirat će nova ministrica obrazovanja i znanosti FBiH dr. sc. Elvira Dilberović. „Čim sam došla na dužnost ministrice, tražila sam informaciju imaju li djeca srpske nacionalnosti pravo na nacionalnu skupinu predmeta. Doznala sam da stanje i nije tako loše kako se percipira u javnosti, dok se to ne bi moglo kazati i za RS“, kaže ministrica Dilberović. No, kaže da se mora ukloniti segregacija djece u FBiH, a što je stav i Vijeća Europe u BiH.

„Na žalost, stručne preporuke od strane naših njemačkih partnera koje su poslane etnitetskim i županijskim resorima nisu prihvaćene. Mora se pokazati odgovornost i pružiti financijska pomoć kako bi se uistinu riješio ovaj problem“, stav je ministrice.

I njezin prethodnik na toj ministarskoj dužnosti mr. Damir Mašić kaže da je za vrijeme njegova mandata u četiri županije u FBiH omogućeno djeci srpske nacionalnosti pravo na materinji jezik i nacionalnu skupinu predmeta, no da to isto pravo nemaju i djeca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u RS-u. „Tko može zabraniti bilo kojem pripadniku konstitutivnog naroda u BiH da se obrazuje na svom jeziku, kako to Ustav propisuje? Jasno se kaže da postoje tri jezika i dva pisma, a zbog političkih kalkulacija od toga se stvara problem“, smatra Mašić.

Model za rješenje ipak postoji i to u – Banja Luci

No, upravo u RS postoji jedinstven primjer u BiH. Katolički školski centar (KŠC) 'Bl. Ivan Mertz' u Banja Luci pohađaju djeca sve tri nacionalnosti. Ne uči se samo o hrvatskim književnicima, nego i o svim drugima s područja BiH, bošnjačkim i srpskim, kao vrijedna i zajednička baština. Primjerice, djeca koja žele pišu na ćirilici, i na srpskom kao i na bosanskom, i tu se ne vidi nikakav problem jer se, kako kažu, čovjek poštuje u svome identitetu.

Ravnatelj KŠC-a mons. Ivica Božinović, smatra da je samo potrebna – dobra volja. „KŠC je prepoznat u BiH kao primjer-škola gdje se ne samo poštuju nego i njeguju različitosti. Nastojimo svakome pružiti mogućnost da se pokaže u onome što on jest. Nije teško organizirati takvu nastavu, a mnoge stvari u BiH 'šepaju' zbog nedostatka političke volje. Jedni prema drugima pristupamo s velikim nepovjerenjem. Kada se stvori dobra politička klima biti će riješeno ne samo ovo pitanje, nego i većina ostalih“, zaključuje on.

Akademik prof.dr. Slavo Kukić sa Sveučilišta Mostar kaže da za ovo pitanje snose odgovornost političari. „Pitanje je stručne naravi – imamo li zaista tri ili jedan jezik. Suglasja oko ovog pitanja i jedinstvenog jezika u BiH neće biti jer političke kaste stalno podgrijavaju nacionalne tenzije. Kao nigdje u svijetu, ovdje se rađamo poligloti jer odjednom znamo tri jezika“, kaže sociolog Kukić za DW.

A šestogodišnjoj Jeleni sve to sada nije važno jer ima nešto drukčije brige: kupiti školsku torbu s likom 'Pepeljuge' ili 'Minnie'. No ovi drugi problemi svakako će ju dočekati.