Šatro-njemački na Papui Novoj Gvineji

"Časne sestre misionarke 1900. godine nisu vjerovale svojim ušima kada su po prvi put čule jezik na kojem su se sporazumijevala djeca, njihovi štićenici. „Ti ideš kuda?“ ili „Kako ti zoveš?“ pričala su djeca među sobom i to usprkos trudu časnih sestara da ih nauče pravom, književnom njemačkom jeziku. Njihov trud i ispravljanje nisu urodili plodom. Sve je bilo uzalud. Djeca su zadržala svoju novu, izmišljenu verziju njemačkog jezika i prenijela je na generacije koje su slijedile. „Unserdeutsch“, u prijevodu „naš njemački“, bio je jezik, dijalekt, koji u matičnoj zemlji nitko nikada nije niti čuo, a niti govorio. Izmišljen je naime daleko izvan granica matične zemlje – pod palmama i tropskim suncem, u dalekoj bivšoj koloniji Njemačkoj Gvineji.

„Mjesto pod suncem“

Njemačka je, naime, u 19.stoljeću energično zahtijevala „svoje mjesto pod suncem“, kako se tada izrazio ondašnji ministar vanjskih poslova Bernhard von Bülow u govoru 1897. godine. Time on nije mislio ništa drugo već da i Njemačka želi dobiti svoje kolonije kao što su ih tada imali i drugi. Jedan veliki dio zemaljske kugle tada se već nalazio u rukama kolonijalnih sila Velike Britanije i Francuske, dok se Njemačka morala zadovoljiti onim što je još ostalo – između ostalih i područja Nove Gvineje.

Tako su se u ovoj dalekoj zemlji malo pomalo počeli naseljavati Nijemci, a dotadašnji nazivi krajolika i brda promijenjeni su u primjerice: Neu-Mecklenburg, Neu-Hannover, Neu-Pommern dok je najveće brdo na otoku dobilo ime – Wilhelmsberg. U Neu-Pommernu nalazila se rezidencija guvernera, a na rubnim dijelovima ovoga grada Misija Srca Isusovog Vunapope.

„Dobri“ Nijemci

Vunapope je bila misija časnih sestara koje su ovdje pružale utočište djeci čiji su roditelji pripadali raznim indogenim narodima i manjinama te najrazličitijim kulturama. Njihovi očevi su najčešće bili njemački moreplovci ili činovnici privremeno zaposleni u ovoj koloniji. Njihove su majke u pravilu pripadale nekom od „domaćih“ naroda. Djeca, začeta tijekom kratkih, neobaveznih veza ili avantura, u pravilu su nakon rođenja bila odbačena. Njih nije želio nitko te su tako pravo na brigu i odgoj nad njima dobivale upravo spomenute časne sestre. One su od ove djece trebale napraviti „dobre“ kršćane i „dobre“ Nijemce.

Djeca su ovdje učila prije svega njemački jezik. No, njega su ubrzo počela miješati sa svojim materinskim jezikom, tada vrlo raširenim tok pisinom, jednom mješavinom jezika Nove Gvineje i engleskog. Međutim, to nije bilo sve. Ubrzo su izmislili sasvim novi "jezik" koji je doduše podsjećao na njemački ali mu nije bio baš mnogo sličan. Najvjerojatnije kako bi uspjela od strogih časnih sestara zadržati svoje tajne, djeca su među sobom komunicirala samo na ovom novom „unserdeutsch“ dijalektu. Kada su odrasla i osnovala svoje obitelji, mali tada već bivši štićenici misije Vunapope su i dalje razgovarali na „svom njemačkom“, i ovaj dijalekt naravno prenosili dalje svojoj djeci i unucima.

U upotrebi i dan-danas

Ove jezične mješavine zapravo i nisu toliko čudne ili neobične. Fenomen stvaranja ili nastanka nekog novog jezika na osnovama starog, zapažen je u gotovo svim kolonijama, prije svega u Južnoj Americi. No, „unserdeutsch“ je bio i ostao jedini kreolski jezik (tako se zovu mješavine jezika nastalih na osnovama jezika kolonizatora) čiju osnovu čini njemački jezik.

Kada je nakon Prvog svjetskog rata Australija zauzela Novu Gvineju, „unserdeutsch“ je i dalje bio u upotrebi iako su školske knjige na njemačkom zamijenjene onima na engleskom jeziku. Tek početkom 70-ih godina prošlog stoljeća ovaj je jezik počeo izumirati jednostavno zato što su oni koji su ga govorili počeli napuštati ovaj otok u potrazi za poslom negdje drugdje. No, usprkos tome, i dan-danas se još uvijek može naći poneki potomak mališana iz misije Vunapope. Najmlađoj osobi je danas 70 godina.