Čovjek nije stvoren za buku

No, očito da onima koji trubeći voze po ulicama buka ne smeta koliko i pacijentima u bolnicama koji od buke ne mogu spavati.

Čovjek ima dvojak odnos prema buci: s jedne strane, želi svoj mir, a s druge, upravo on pravi najveću buku. I to i za praznike, ali i svakoga dana. Jedni rado slušaju glasnu muziku, drugi od toga ne mogu razmišljati. Kako uopće djeluje buka objašnjava profesor Jürgen Hellbrück s katoličkog sveučilišta Eichstätt: "Sluh se, tijekom evolucije čovjeka, razvio u organ za upozorenje, koji informira o mogućim opasnostima. I to onda kada to ne percipira naše oko pa čak i po noći, dok spavamo. Sluh je aktivan 24 sata na dan i upozorava nas od moguće opasnosti."
Zato naše uši prenose podražaj u mozak čak i brže nego putem vida. Ali to znači da i neželjeni zvukovi naše tijelo stavljaju u stanje uzbune. "Naše tijelo na taj način biva spremno i djelovati na primjeren način. Ako je to opasnost, onda je to bijeg ili napad. U naše doba, naravno, ne reagira se bijegom ili napadom, nego su reakcije emocionalne: ljutimo se ili bivamo bijesni, kako kad", napominje Hellbrück.

Tišina je potrebna

Tisućljećima se ništa nije promijenilo: u stanju uzbune naše tijelo smjesta luči hormone i ostale tvari kako bi nam omogućilo tjelesnu aktivnost bijega ili napada. A to znači da nije spremno na današnu neprestanu buku: "Ne, nismo tome prilagođeni. Naš autonomni ili vegetativni živčani sustav time je neprestance u određenoj napetosti. Dugoročno se to sigurno odražava na naše raspoloženje i zdravlje. Mi trebamo također sate mira, tišine gdje se i sami možemo 'smiriti'" naglašava profesor Hellbrück.
Dakle, ne radi se samo o spriječavanju nagluhosti uzrokovane bukom - još uvijek najčešćeg oboljenja na radnom mjestu. Velika buka kroz dugo razdoblje može trajno oštetiti naš sluh, a to se može dogoditi i u tvorničkim halama, baš kao i redovitim slušanjem glasne muzike. Smetnje mogu biti još i opasnije: trajna buka može biti uzrokom srčanih oboljenja. Buka ne samo da nas izravno čini bolesnima. Već i jedan jedini glas u prostoriji može nas omesti u koncentraciji i povećati broj grešaka koje činimo. Što je više grešaka, to je više posla i to nas ljuti. Nezadovoljni smo, to potiskujemo u sebi i u najgorem slučaju, od toga oboljevamo.

Teško se boriti protiv buke

Općenito, svaka smetnja u komunikacijskom kanalu smeta, pogotovo kod djece. Tvrdnje koje se često čuju iz dječje sobe - kako ih glasna muzika "ne smeta" dok uče, poprlično je uptina. Maria Klatte, psihologinja sa Sveučilišta u Oldenburgu: "U velikim studijama o uticaju buke doista se pokazalo kako djeca koja su izložena buci, zaostaju u svladavanju čitanja i razumijevanja izgovorenog. Dijete koje je izloženo stalnim zvukovima - bez obzira bio to promet na ulici ili televizor u dnevnoj sobi - to dijete uči i kako će prestati reagirati na zvučne podražaje. Otprilike 'to što čujem me se ne tiče'. Ali to se onda prenosi i na slušanje drugih ljudi, teško mogu razlikovati određene slične foneme. To onda otežava psihološku obradu, a to je pak osnova kako se uči čitati i pisati."
Ali buke je sve više i sve je teže boriti se protiv nje. Od prometa do klima-uređaja, od zabavne elektronike do kućanskih aparata. S druge strane, možda ste i sami doživjeli da prvog dana ljetovanja, negdje daleko od svake buke, od silne tišine ne možete spavati. Profesor Hellbrück: "Sigurno bi bilo potrebno stvoriti oaze mira. To bi sigurno koristilo našem zdravlju. Ali možda smo već toliko naviknuli na buku i stalni nemir da bi tišina već mogla boljeti."