Žrtve mrtvog generala

Autorica Ivana Sajko u tekstu za njemački Die Zeit piše da je odvratni rat u političkim odlukama i u životu stanovnika nekadašnje Jugoslavije trajao daleko duže od njegovog zvaničnog okončanja. „Trebao je barem u pravnom i simboličkom smislu biti okončan presudom u Haškom tribunalu šestorici vojnih i političkih vođa Herceg-Bosne. Izricanje presude je palo – koje li ironije – na nekadašnji najznačajniji jugoslovenski praznik – Dan republike. 29. novembra 2017. godine je, kako je kasnije napisao pjesnik Marko Tomaš iz Mostara, ispaljen posljednji metak na ovaj grad", piše Sajko za Die Zeit.

„Potpuno daleko od demokratskih i moralnih principa istorija se prilagođava aktualnim interesima vladajućih struktura. Konstruiraju se groteskno prenaglašeni nacionalni identiteti koji se moraju odbraniti od navodnih napada iz vana. Pri tome onima čije su kuće, porodice i tijela izmučeni stvarnim žrtvama ove demagogije, ovako sada bivaju silovana čak i njihova sjećanja. Proces Šestorci bio je zapravo mogućnost za katarzu, koja se tiče zajedničkih gubitaka, za razmišlajnje o smrti, koja je svojstvena bit svakog rata. Ipak teatralno samoubistvo generala Slobodana Praljka, koje je uslijedilo odmah nakon izricanja presude, obezvrijedilo je sve one smrti, koje nisu bile ni javne ni teatralne, ili u najmanju ruku ne dobrovoljne, već su se dogodile na seoskim imanjima, u podrumima porodičnih kuća i u logore pretvorenim skladištima", piše Die Zeit.

„Nakon te nadmoćne samoubilačke geste na klupi za optužene Haškog tribunala pjesnik Marko Tomaš je napisao da je general Praljak svojim posljednjim simboličkim metkom pogodio obje strane porušenog bulevara (u Mostaru – op. red.). S jedne strane je žrtvama uzeo i malu zadovoljštinu, a drugima je prebacio krivicu za zločine za koje je on bio osuđen. Ipak ni njegovo samoubistvo, ni bombastični naslovi u novinama, koji uzdižu ovu ometenu gestu, ni Hrvatski sabor, koji je na svojoj sjednici održao minutu šutnje, kao ni dugi proces u Haškom tribunalu ne posjeduju pravo na ovu famoznu istorijsku istinu", piše Die Zeit.   

Srbija je odjednom „dobar momak"

Wienerzeitung piše o okončanju rada Haškog tribunala. "U Hagu je održano skoro 11 000 sudskih procesa. U arhivu Tribunala nalazi se stotine hiljada dokaznih dokumenata. Presude Tribunala su stalno nailazile na kritiku u balkanskim državama. One su od strane nekih doživaljavane kao neprijateljske prema njihovom narodu", piše Wienerzeitung.

Zločini OVK

Udruženja veterana OVK žele da parlament još jednom odlučuje o osnivanju Specijalnog suda za zločine OVK i nema sumnje da će prikupiti potrebnih 10.000 potpisa, piše švajcarski Noje cirher cajtung. U analizi Andreasa Ernsta, dopisnika tog lista iz Beograda, stoji da su veterani pomoć dobili sa samog vrha – od predsjednika Hašima Tačija. On je rekao da je Evropska unija velikim pritiskom izdejstvovala formiranje suda. Upravo je Tači 2015. godine uz velike muke natjerao svoju partiju da u parlamentu prihvati formiranje suda koji ove godine počinje sa radom u Hagu.

Sada je, kaže Tači, dosta „servilnosti" Kosova i ustupaka međunarodnim akterima. Vrijeme je, dodaje, da se okončaju određene strane misije koje ostavljaju utisak da je Kosovo nezrela zemlja. Objasnio je da su mu zapadne ambasade dale obećanje da, ako se Sud osnuje, slijede vizna liberalizacija i dozvola za formiranje sopstvene vojske. Ali Zapad je, kaže, prekršio datu riječ. Predstavništvo EU demantuje postojanje takvog dogovora.

„Logičnije je jedno drugo objašnjenje za Tačijevu frustraciju: Kosovo je u potpunoj političkoj blokadi. Deset godina nakon proglašenja nezavisnosti izgradnja države je još nedovršena, a međunarodno priznanje nije potpuno čak ni u okviru EU. Osim toga, vizni zidovi još uvijek dijele zemlju od dva miliona stanovnika od EU, zidovi koji u međuvremenu ne postoje ka Ukrajini ili Gruziji. Ogorčenje se može razumjeti, ali je debakl velikim dijelom domaći proizvod", piše Ernst.

Kao uslov za viznu liberalizaciju i dalje figurira razgraničenje sa Crnom Gorom kao i sporazum o normalizaciji sa Srbijom. „Postoji širok otpor dogovorenom osnivanju Zajednice srpskih opština koju mnogi Kosovari vide kao odbijaju kao opasno strano tijelo na svojoj teritoriji."

„Nesposobnost kosovskih političara da premoste rovove i ponude se Zapadu kao konstruktivan partner dovela je u mnogim evropskim prijestonicama do promjene shvatanja kosovskog pitanja. Isparila je slika o pokrajini koju Beograd tlači. Ranije su se Kosovari prema svojima mentorima gotovo uvijek pokazivali makar verbalno poslušnim, a sada se sve više pokazuju svojeglavim. Negativne osjećaje u prijestonicama budi i fijasko misija EU koje, uprkos ogromnim finansijskim sredstvima, ni politički ni ekonomski nisu postavile zemlju na noge."

„Naspram toga Srbija najednom izgleda dobro. Njen moćni predsjednik čvrsto drži dizgine u zemlji, od opozicije ni traga ni glasa. Aleksandar Vučić je pomogao Evropljanima još pri savladavanju izbjegličke krize. Sada, na njihovo olakšanje, hoće da makar de facto prihvati kosovsku nezavisnost. Njegov flert sa Moskvom nepogrešivo privlači pažnju Berlina i Brisela: od nedavno Beograd pregovara o još dva poglavlja sa EU. Srbija je odjednom skliznula u neuobičajenu ulogu dobrog momka. Već je to dovoljno da se objasni duboka kosovska frustracija", zaključuje Ernst u Noje cirher cajtungu.

Otcjepljenje je malo donijelo Kosovu

„Evropske države žive od svoje šarolikosti. Secesije su rijetko donijele nešto dobro", počinje Zidojče cajtung svoj tekst o secesijama. Na primjeru Katalonije se autorka Ulrike fon Hiršhauzen pita „da li kulturne razlike moraju nužno voditi državnom razgraničavanju, da li je šarolikost postala neizdrživa u jednoj demokratiji?"

„Pogled ka Kipru i Kosovu pokazuje koliko su nerealna obećanja često populističkih zagovornika secesije. Na Kipru su se Grci i Turci oduvijek vidjeli kao dio svoje nacije. Do razdvajanja je došlo 1974, turska strana od 1983. proklamuje Tursku Republiku Sjeverni Kipar. Međunarodna zajednica im je uskratila priznanje, a grčki dio je otpočeo pristupne pregovore sa EU. Danas je Sjeverni Kipar međunarodno izolovan, tamo se stiže samo iz Turske, a borba sa visokom nezaposlenošću je stalna."

„Na Kosovu su nacionalistički političari u februaru 2015. krupnim riječima slavili sedmu godišnjicu nezavisnosti – ali istovremeno su desetine hiljada Kosovara prelazile srpsko-mađarsku granicu kako bi se domogli Njemačke i pobjegli od bijede u sopstvenoj zemlji. Otcjepljenje od Srbije 2008. do sada je Kosovu donijelo malo toga. Nije članica UN, pet država EU odbijaju priznanje, a manjkavi suverenitet se pokazuje u tome što bez pomoći trupa Kfora i pravne misije EU ne bi mogle da funkcionišu unutrašnja bezbjednost, policija i pravosuđe. Više od polovine Kosovara živi u ekstremnom siromaštvu, stopa nezaposlenosti kod mladih iznosi oko 60 odsto", piše Zidojče cajtung.

Uz jedan pozitivan primjer razlaza u Evropi – onaj između Češke i Slovačke – autorka zaključuje da je pred nama izazov da „iznova definišemo državu u Evropi. Ona više nije homogena nacionalna država, jedinstvena etnički i kulturno. (…) O tome se ne radi samo u Kataloniji: omogućiti šarolikost, prihvatiti razlike, utvrditi ista prava i obaveze za one koji su inače različiti. To je ispit za slobodu."