Teror u njemačkoj provinciji

Još uvijek svi pričaju gdje su bili i što su radili kad je prošle nedjelje odjeknula eksplozija, i kad su se čule sirene i helikopteri. To nam priča i jedna mlada žena: u trenutku kad je jedan 27-godišnji Sirijac aktivirao eksploziv koji je nosio na sebi, ona je već bila kod kuće, na sigurnom. Ali prije toga je bila na hipodromu sa svojim ocem kako bi prisustvovali koncertu na otvorenom koji se tamo održava svake godine. No otprilike sat prije napada im je bilo dosta pa su otišli kući.

"To je već čudan osjećaj", kaže. Njena mama dodaje: "Pa mi živimo ovdje u malenom gradiću. Nitko od nas nije niti slutio da bi se ovdje tako nešto moglo dogoditi." Odmah nakon napada čitav grad je bio pun novinara iz čitavog svijeta i takva pažnja je podjednako strana tom gradiću kao i činjenica da se dogodio teroristički napad: "Tako nešto još nikad nismo ovdje doživjeli."

Ansbach je imao i slavne dane: tamo je bilo sjedište Kneževine Ansbach i tamo su si uredili lijep dvorac, sa parkom i oranžerijom. Ali kneževina je još prije više od dvjesto godina priključena Pruskoj, dvorac je dugo vremena bio prazan dok nije bio i uništen u ratu. Nakon rata je obnovljen, ima i lijepih starih crkava, ali i u tom gradu je svima jasno: za sve važne stvari, treba ići u obližnji Nürnberg. Njihov grad je na autocesti A6 koja na istok vodi u Češku, a na zapad, preko Heidelberga i Manheima u Francusku, sve do Pariza. Ali rijetko tko slučajno napušta autocestu na odvojku Ansbach.

Ovaj napad je sve promijenio. Kad je policija dan kasnije uklonila prepreke koje je postavila oko mjesta zločina, gotovo svatko od četrdesetak tisuća stanovnika Ansbacha je "slučajno" morao baš proći pored tog mjesta. Svi su vidjeli poluprazne čaše i prazne pivske boce koje su još uvijek stajale na stolovima jedne gostionice u trenutku kad je tamo terorist, a onda i policija prekinula tu svakodnevicu.

Svi su zapamtili i oznake kredom na pločniku gdje je nađen počinitelj, mrlje krvi, pokoje krhotine stakla i iverke drva. Od eksplozije je razbijen i izlog fotografa u susjedstvu. Jedino je nekoliko bicikala koji su bili vezani na držače terase gostionice, izgledalo kao da se ništa nije dogodilo.

Hoće li to promijeniti naš život?

U međuvremenu su i iz medija i iz priča "iz sigurnih izvora" sve čuli: kako je mladi Sirijac aktivirao eksploziv koji je imao u svom rancu i kako je tamo, osim eksploziva bilo mnoštvo metalnih dijelova koji su trebali ubiti što više ljudi, objasnio je bavarski ministar unutrašnjih poslova Joachim Hermann. Jasno je i da je napadač htio sa tom bombom otići na onaj isti koncert na koji je otišla i naša prva sugovornica, ali ga čuvari nisu pustili unutra. Zato je aktivirao eksploziv na ulazu, 15 ljudi je povrijeđeno a četvoro od njih se bore za život.

"Kad sam čuo policijske sirene, odmah sam znao: ili je negdje eksplodirao plin ili je to bio teroristički napad", kaže nam 21-godišnji stručnjak za internet. Mnogo njegovih prijatelja je otišlo na koncert i kasnije su mu pričali kako ih je policija, kao i sve posjetitelje, izvela sa mjesta manifestacije.

Kaže nam i kako će on tek sada izbjegavati takve masovne priredbe. Drugi stanovnici tog gradića ne žele dopustiti da im taj događaj promijeni život. Jednu mladu majku sa bebom u naručju upravo snima ekipa britanske televizije i ona im kaže: "Ne želim živjeti u strahu". Ali ona se i dalje osjeća sigurno u svom gradu.

I u okolici bivšeg i propalog hotela Christi su novinari i televizijske ekipe već snimili sve i svakoga. Jer tamo su smještene izbjeglice i baš tamo je i počinitelj imao svoju sobu. U susjedstvu razgovara stariji muškarac i jedna žena preko ograde vrtova njihovih kuća. I oni nam kažu kako se ništa neće promijeniti u njihovim životu u Ansbachu, ali niti prema izbjeglicama u bivšem hotelu: "Oni nas uvijek tako srdačno pozdravljaju kad ovuda prolaze na njihove tečajeve jezika", kaže nam muškarac. "Ne smije se tu ništa generalizirati."

"Rambo" je izveo napad

I bivši hotel je bio prepun policije, a svi pokazuju prstom na spuštene roletne sobe na drugom katu gdje je "on stanovao". U sobi mu je nađen kanister sa dizelom, solna kiselina, alkohol za čišćenje, lemilica, žice, baterije i šljunak. Nađeno je i prijenosno računalo u kojem su bile slike koje veličaju nasilje i dokazi da je imao veze sa teroristima takozvane "Islamske države". Nađen je i njegov mobitel gdje su još jasniji dokazi: na jednoj video snimci je on osobno izrekao prijetnju da će počiniti napad. U međuvremenu se javio i IS i hvalio se kako je napadač doista bio "njihov mučenik".

Jedan njegov sustanar, 28-godišnji Pakistanac Mubariz još uvijek ne može vjerovati sa kim je to bio pod istim krovom. Zapamtio ga je da je uvijek bio prijazan, ali uglavnom se držao po strani. Mnogi u bivšem hotelu su ga zvali "Rambo", zbog razvijenog tijela i duge kose koju je nosio i Mubariz je saznao njegovo pravo ime tek kad ih je ispitivala policija. Priča kako se 27-godišnji Sirijac "nadao da ga iz Njemačke neće prebaciti nazad u Bugarsku", prvu zemlju Europske unije gdje je evidentiran njegov dolazak.

Jer on nije došao u Njemačku sa posljednjim valom izbjeglica, nego još prije dvije godine. Tu je uložio zahtjev za azil, ali mu je on još iste godine odbijen - po postojećem europskom sporazumu, za njega je bila nadležna Bugarska. Zapravo je tamo trebao biti poslan, a u međuvremenu je u Njemačkoj njegov boravak, kako se to u birokratskom jeziku zove, "trpljen" (duldung). To je značilo i da je nadležnim službama morao točno javljati gdje se nalazi, a ako bi u nekom trenutku napustio Njemačku, tu se više ne bi smio vratiti.

U međuvremenu se u Ansbachu može vidjeti sve manje toga što bi ukazivalo kako se ovdje dogodio zločin. Policija je otišla, otišla su i posljednja reportažna kola svjetskih medija kad je novinarima postalo jasno da se tu više nema što izvještavati. Ali napad nije zaboravljen i o njemu se razgovara i u gostionicama i u susretu poznanika na ulici i u kuhinjama u krugu obitelji. Što on znači? Kako to da se to dogodi i nekome od nas?

Cilj takvih besramnih terorističkih napada i jest unijeti strah. U tome nisu uspjeli: ne boji se nitko. Ali mnogi su zabrinuti. Ne samo u Ansbachu.