Život na čekanju u balon-sali

Samaneh Faramarzi je nestrpljiva. Ova mlada Iranka izlazi na svjež zrak i svraća do obližnje kuhinje. Ona od maja živi sa još skoro 300 izbjeglica u privremenom smještaju u berlinskoj četvrti Moabit. Tako ogromna balon-sala nalikuje ogromnom šatoru na napuhavanje. Izbjeglice u ovom šatoru nemaju nikakvu privatnu sferu. Šestero ljudi dijeli jedan odjeljak, umjesto vrata su razvučeni zastori. Zagušljivo je.

Između stolova za stoni tenis, stoni fudbal i igraonicu za djecu Samaneh traži četiri Afganistanke s kojima će danas kuhati. U ovom privremenom smještaju svi imaju tri obroka dnevno i nije dozvoljeno da svako kuha za sebe. Mnogim izbjeglicama nedostaje hrana na koju su navikle - prvenstveno kebab, riža i čaj. Zato je jedna humanitarna organizacija u blizini napravila kuhinju. Svako ko želi može da unese svoje ime na spisak i tako dobija priliku da sam spremni neko jelo. U maloj kuhinji istovremeno mogu da kuhaju po četiri osobe.

Čekajući na novi život

Smještaj u takozvanoj balon-sali je trebalo da bude samo prelazno rješenje za tražioce azila. U ovom smještaju je trebalo da provedu dan-dva, dok ih ne razmjeste negdje drugo. Ipak, zbog velikog broja izbjeglica i zbog duge obrade njihovih zahtjeva za azil, za mnoge je "privremeni" postao trajni smještaj. Neki od njih su ovdje već nekoliko mjeseci i čekaju: na odgovor Zavoda za migracije i izbjeglice, na odgovor na zahtjev za dobijanje azila, na novi smještaj, na dobijanje mogućnosti da potraže posao, na život u novoj domovini.

I Samaneh je jedna od takvih. Izlazi na zrak i udiše duboko. Četiri žene ispred nje su se natrpale namirnicama koje su kupile u obližnoj prodavnici koju drži jedan Turčin. Sretne su što će barem na nekoliko sati napustiti ovo mjesto. Na putu ka kuhinji Samaneh na skoro perfektnom njemačkom priča o svojim planovima: želi da negdje dobije praksu i da studira stomatologiju.

"Ovdje u Njemačkoj su svi slobodni"

"Drago mi je što više ne moram da nosim maramu", kaže Samaneh. Kada je stigla ovdje prvo je obišla Berlin. Prošla je sve: od parlamenta i Brandenburške kapije, preko Potsdamskog trga i mjesta kuda je prolazio Zid, pa sve do Chekpoint Charlieja. "Nisam mogla da se nagledam svega toga", kaže ona. Pogled na brojne žene bez marame učinio ju je sretnom. "Ovdje u Njemačkoj su svi slobodni", mislila je tada. Jedva čeka da počne svoj novi život.

Ipak, to bi moglo da potraje. Odluku o zahtjevima za azil u Njemačkoj donosi Zavod za migracije i izbjeglice. Izbjeglice moraju da opišu razloge zbog kojih su napustile domovinu. Ukoliko Zavod uvaži te razloge, onda izbjeglica može da dobije ograničenu dozvolu boravka. Trenutno taj proces u prosjeku traje preko 6 mjeseci - s trendom da postaje sve duži i duži. Mnogi tražioci azila na odgovor čekaju preko godinu dana. Broj zahtjeva je jednostavno prevelik za broj službenika koji ih obrađuju. Odgovor na suštinsko pitanje trajnog ostanka u Njemačkoj se često odgađa i rješava tek kasnije.

Neki uživaju u slobodnom vremenu, neki su razočarani

Stoga je Samaneh imala sreće. Nakon samo nekoliko sedmica je dobila dozvolu boravka na godinu dana. Bez obzira na to, čekanje se nastavlja, jer se tek odlučuje o njenom zahtjevu za dobijanje azila. Ona još ne zna hoće li dobiti dozvolu da trajno ostane u Njemačkoj. Sljedećeg mjeseca ima novi termin u Zavodu za zdravlje i socijalna pitanja. "Naporno je čekati", kaže ona. Tako misli i mnoštvo drugih koji žive u ovom smještaju. Neki slobodno vrijeme koriste kako bi učili njemački jezik, neki se angažuju u kuhinji ili u vijeću roditelja. Neki nakon nekoliko mjeseci gube volju za tim, a tako i nadu da će u Njemačkoj odista izgraditi neku bolju budućnost za sebe.

Samaneh zna kako da provede svoje vrijeme. Ona sluša muziku ili čita knjige na njemačkom. Još u Iranu je pohađala kurseve njemačkog, što joj sada dobro dođe. Tokom kuhanja prevodi između žena koje kuhaju i saradnika humanitarne organizacije Berliner Stadtmission. "U Iranu sam bila progonjena", kaže ona. "Bila sam muslimanka, a željela sam da budem hrišćanka. Nisam mogla da ostanem tamo." Tako se upustila na put do Turske, a potom avionom do Njemačke. U poređenju sa onim što su prošle žene s kojima danas kuha, bio je to čak "ugodan" bijeg. Priča o onome što su te žene prošle dok su prelazile balkanske države.

Momenti sreće u kuhinji

Sve miriše na bijeli luk, biber, govedinu i krompir. To su mali trenuci sreće za ove žene - kada mogu da idu u kupovinu i da kuhaju. Baš kao što su radile i u svojoj domovini. Spremljeno jelo pakuju i nose u zajednički smještaj. A tamo svi još uvijek čekaju. Samaneh je dane čekanja pretvorila u nešto korisno. Znanje njemačkog koristi da pomogne drugim izbjeglicama. Jučer je s jednom ženom iz Afganistana išla da bi joj pomogla da prijavi svoje dijete u obdanište.

Ova mlada Iranka ima namjeru da i dalje usavršava njemački, ali trenutno nema slobodnog mjesta na kursevima. Međutim, zahvaljujući novom zakonu o integraciji, kojeg je usvojila njemačka vlada, može barem da se prijavljuje na slobodna mjesta za obavljanje prakse. Već ima spremnu i biografiju i pismo motivacije.