Žensketiri Kulen Vakufa

„Mi smo Vam ovdje pravi žensketiri, to vam dođe kao neki ženski mušketir - sve za jednu i jedna za sve. Borimo se svim srcem za ono što volimo i ono šta radimo – i radimo, gledamo da smo stalno u pokretu“, kaže Safeta Seferović, dok u prostorijama Udruženja žena Kulen Vakuf servira kafu i kolače. „Hoćete li kocku ili sitni šećer, ili onaj skoz zdravi kandisin, samo recite, sve imamo“, smije se Safeta i sjeda pored prijateljica na široku ugaonu sećiju. U predsoblju dvije žene na tradicionalnim strojevima tkaju ćilime, desno u kuhinji vatra je već naložena, a sa radio-prijemika dopire tiha i ugodna muzika. „Ovo nam je druga kuća. Ovo nam je i socijalna i psihološka pomoć, a i zaradimo sebi bogami, pa putujemo, to nam je na početku bila glavna motivacija“, kaže i predsjednica udruženja Jasmina Kurtagić.

Udruženje žena Kulen Vakuf osnovano je prije sedam godina i u ovom periodu etabliralo se na području Nacinalnog parka Una prije svega kao efikasan catering servis. No pored cateringa, udruženje proizvodi i tradiconalne bosanskohercegovačke suvenire i rukotvorine, ćilme i ponjave, koje kupuju posjetioci NP Una. Članice udruženja takođe su redovni sudionici raznih kulturnih manifestacija na bihaćkoj regiji, a rade i na, kako kažu, popravljanju u ratu pokidanih veza. Udruženje je na dobrom glasu, tako na primjer direktorica Turističke zajednice USK-a, Jasmina Šuško, za ovo udruženje kaže da je najperspektivnije i najaktivnije udruženje na kantonu, koje efikasno i primjerno koristi međunarodne fondove, te spaja ratom razdvojene ljude.

Radom protiv ratnih trauma

„Mi smo se okupile iz puke potrebe da nešto radimo. Stanovništvo se u ovaj kraj počelo vraćati `95. godine i nakon povratka niko nije imao posla. A sve ove žene su prije rata radile. I to ne na bilo kakvim radnim mjestima. Mi imamo magistrice, medicinske radnice i profesorice itd. Raditi nešto je i zbog toga bilo važno jer se nismo htjele predati ratnoj traumi. Ovdje su se u ratu dešavale grozne stvari. Dosta naših članica još uvijek na primjer ne zna gdje su njihovi muževi. Dosta žena koje su u ratu izgubile djecu godinama nisu izlazile iz kuće, a sada dođu u naše prostorije i družimo se. To je velika stvar. Nekad se i sama pitam kako smo to uspjele i kako uspjevamo sve to prebroditi“, kaže Kurtagić.

No ratne traume prebrodile su radom i zalaganjem za dobrobit svih, dodaje predsjednica, a korak po korak, iz ništa se rodilo nešto lijepo i korisno. Članice udruženja, danas njih preko 40, najprije su kroz nekoliko projekata Svjetske banke i općine Bihać izradile prospekte i podsjetnice, te nabavile stanove - tradicionalne strojeve kojima se tkaju bosanskohercegovački ćilimi i ponjave. Oni su danas velika atrakcija, čak i za goste iz inostranstva.

Gosti iz cijelog svijeta

„Nedavno smo imali grupu turista iz Italije koji su učili tkati, ali i razvijati bosansku pitu“, priča Emina Mašinović, jedna od članica i pokazuje fotografije druženja sa veselim Italijanima. „Bilo ih je tridesetak, planinarili su, razgledali park, onda su šetali Kulen Vakufom i mi smo ih pozvali u udruženje. Napravili smo im kafu, poslužili kolač, a onda su se zainteresovali za tkanje i razvijanje, pa smo i za to organizovali radionicu“, priča Mašinović. Italijani su se na svemu zahvalili, a onda sve uredno i platili, oni su, kažu u udruženju, navikli da za sve što im se pokaže plate. „A bili su i oduševljeni našom dobrodošlicom, pa smo se sa njima i sprijateljili“, dodaje predsjednica Kurtagić.

Paralelno sa etabliranjem tkalačke radionice, članice udruženja radile su i na njihovoj ugostiteljskoj ponudi, pa je danas gotovo nemoguće da neka od manifestacija u NP Una prođe bez njihovog ručka. Jela koja nude su tradiconalna bosanska: jahnije i baklave, šljivopite i kupus-pite, hurmašice, trahana i riba, te razna druga jela sa roštija.

„Pokrivamo sve manifestacije u Nacionalnom parku. Od raftinga do ribolovnih takmičenja, preko šahovskih turnira, planinarenja i raznih kulturnih manifestacija. Sada smo i u zvaničnoj ponudi Nacionalnog parka, tako da se grupe već kod njih mogu odlučiti koji meni da ih čeka“, objašnjava Kurtagić. A kada spremaju ručak za goste, na noge se digne cijeli Kulen Vakuf. „To Vam je k`o seoba naroda. Mi pokupimo sve klupe u Kulen Vakufu, a ako ručak treba servirati negdje uz Unu, onda nam to prevezu muškarci. Lonce i klupe na kultivator i vozi“, smije se Mašinović.

Štednja za putovanja

Za jela koja služe, u udruženju se sastojke - meso, jaja, voće i povrće - trude nabaviti kod lokalnog stanovništva, jer žele da od njihovih aktivnosti svi zarade. Kada na raznim sajmovima koje posjećuju prodaju poneki suvenir, novac ide onome ko je suvenir izradio. „Kada su zadovoljni pojedinci, zadovoljno je i cijelo udruženje“, kaže Kurtagić.

Novac kojeg zaradi udruženje ide opet u zajedničku kasu i od njega se finasiraju razna putovanja. „Imamo dodatno i jednu teglu u koju svaka ubacuje koliko može. Blagajne nema, ko šta ubaci, sam upiše koliko je ubacio. Sa tim novcem onda putujemo. Bilo smo već u Budimpešti tri dana i u Istambulu, a dogodine, akobogda, u Pariz“, priča Kurtagić.

Četredeset žena bez muževa u gradu ljubavi, kako na to reaguju muški ukućani? „Ah, pa ljubomori su, naravno, ali šta ćemo im mi, nek`i oni sebi zarade“, smije se Kurtagić, „nek` i oni osnuju udruženje.“ „Ma kakvo njihovo udruženje“, doviknuće neko iz kuhinje „njih bi politika smorila za tri dana.“

Za bolji i kvalitetniji život

A bave li se u Udruženju politikom, razgovara li se o tome? „Pa gledajte, mi ne možemo zaboraviti šta se desilo, to je nemoguće. Politike se direktno ne dotičemo, ali ako već postoji neko naše političko djelovanje, onda je to naš cilj da stvaramo uslove za bolji život i bolji suživot. Bilo je šta je bilo, nije bilo fino, blo je užasno, ali mora se dalje, mora se živjeti i moramo se svi potruditi da živimo kvalitetno. A mi u udruženju smo, iskreno da Vam kažem, našim djelovanjem toliko ispunjene, da zaista možemo reći da vodimo kvalitetan život. Družimo se, putujemo, radimo nešto korisno – kud ćeš bolje“, kaže Emina Mašinović.

A u koristan društveni rad spada i saradnja sa udruženjem žena iz Srba, malog mjesta u Hrvatskoj, sa većinskim pravoslavnim stanovništvom. Sa ženama iz Srba poznaju se još od prije rata, jer je dosta žena iz ova dva mjesta radilo u farbrici kojie danas više nema. „Sad smo se preko udruženja opet srele. One su tek na početku i mi im pomažemo sa našim iskustvom, kako bi i one ostvarile neke prihode, jer su takođe nezaposlene“, kaže Kurtagić.

U Udruženju žena Kulen Vakuf kažu da su otvorene i za saradnju sa drugim udruženjima sličnog tipa, i to bilo gdje na svijetu, pa da im se slobodno jave svi koji imaju ideju koja bi to udruženja mogla biti. Sa njima bi rado razmjenile iskustva, a i razmotrile opcije mogućeg plasmana njihovim proizvoda. „A onda zajedno na put oko svijeta“, smije se Kurtagić skupa sa ostalim članicama udruženja, borbenim i uspješnim žensketirima Kulen Vakufa.