Nestala djeca Čečenije

Visoki su zidovi u Gekalovu, predgrađu Groznog. Uprkos tome, ovdje, u tipičnom čečenskom naselju, jedva da postoje tajne među stanovnicima. Jedni druge dobro poznaju, međusobno se pomažu i to tako traje generacijama. No, o jednoj stvari se nerado razgovara među susjedima, a riječ je o nestaloj djeci.

Niko tačno ne zna o koliko djece je riječ. Svaki, pa čak i samo jedan takav slučaj je previše. Petimat Salamova je ostala bez svoje Saline. Već četiri godine se njena kćerka vodi kao nestala.

I Petimat Salamova je iza visokih zidova svoje kuće šutila o svemu tome. Dugo. Cijele četiri godine. Sada je pak prekinula tu šutnju. Odlučila je da progovori o svojoj kćerki koja je prije četiri godine napustila roditeljsku kuću i odlučila da krene za svojim mužem, za njenim Ruslanom.

Ruslan je otišao u Siriju da se bori za takozvanu „Islamsku državu". Zašto? "Ne znam, ali bio je dobar dečko", kaže Salamova. "Uvijek je pomagao u domaćinstvu, bio je religiozan, ne znam šta je tražio u Siriji. Ubijeđena sam da je izmanipulisan. Prevarili su ga oni koji su ga vrbovali. Oni su krivi ".

Stotine Čečena u redovima IS-a

U međuvremenu, Ruslan Gadžijev je poginuo. A šta se desilo sa Salinom, Salamova o njoj još uvijek nema nikakvih informacija. "On je odveo moju kćerku zajedno sa tri djeteta. Znam da se Ruslan nikada više neće vratiti, jer je ubijen u martu prošle godine".

Zvanično, oko 800 odraslih Čečena se bori na strani terorističkih organizacija. Ta mračna brojka mogla bi biti i veća. Neki od njih su prijavljeni kao nestali. O ostalim, koji su tamo otišli, vlasti čak ne znaju ni da ih nema. To je objašnjava Said Mašaev, jedan od povratnika sa ratišta. I njegov nestanak je prošao neopaženo.

Ali zašto toliko mladih Čečena odlazi da se bori za IS? Ruska stručnjakinja za terorizam Jelena Suponina iz moskovskog Instituta za strateška istraživanja navela je niz razloga: "Visoka nezaposlenost, socijalno nezadovoljstvo i iznevjerena očekivanja mnoge iz regiona odvode u jedan od najperverznijih oblika islama – u ruke džihadista".

Čečeni su posebno omiljeni kod islamista 

Nezavisni vojni ekspert Pavel Felgenhauer u Moskvi osvrće se na koordinirano djelovanje ruskih obavještajnih službi tokom pripreme za Olimpijske igre u Sočiju 2014. U to vrijeme, prema Felgenhaueru, mnogi ekstremisti su "bili masovno potisnuti iz zemlje i to u sklopu sigurnosnih mjera. Oni su kao nekim usisivačem usisani od strane IS-a". Sada, kada je IS izgubio skoro kompletnu svoju teritoriju, "taj usisivač bi mogao početi raditi u suprotnom smjeru i ponovo ispljunuti teroriste", kaže Felgenhauer.

Onima koji vrbuju u ime IS-a nije teško regrutovati nove borce u Čečeniji i susjednim kavkaskim republikama. To se događa uprkos nadzoru građana od strane države i njenih obaveštajnih službi i uprkos demonstrativnoj lojalnosti predsjednika Čečenije Ramzana Kadirova prema Kremlju i njegovom prvom čovjeku Vladimiru Putinu.

Čečenija je, nakon krvavih ratova protiv Rusije devedesetih godina, sada ponovo izgrađena zahvaljujući velikim novčanim sumama iz Moskve, ali je postala i jedna od ključnih tačaka vjerskog fanatizma. Republičko rukovodstvo to jednostavno ne želi prihvatiti kao istinu. To uopšte nisu Čečeni, tvrdi čečenski predsjednik Ramzan Kadirov u jednom televizijskom intervjuu. Oni su, kako kaže, krivotvorili svoje pasoše.

Bivši borac IS-a Said Gadžijev pak tvrdi drugačije: "Mi Čečeni smo izuzetno omiljeni u IS-u, jer smo bili sudionici mnogih ratova".

Članovi porodica u grupi za samopomoć od 800 članova

Said Gadžijev kaže da nije bio svjestan činjenice da odlazi u redove terorista. On kaže da želio da brani sunitsko dostojanstvo u Siriji, u ime pravog islama. Čečeni su suniti, kao i većina Sirijaca.

Na pitanje da li je ovaj mladić, tinejdžer iz Groznog u Siriji posjedovao svoje oružje i da li je eventualno ubijao ljude, on odgovara sa "ne". Nakon kratke pauze, dodaje: "Bar ja to nisam vidio."

Kada je jednog jutra morao prisustvovati činu odrubljivanja glava jednoj grupi šiita od strane njegoovih "drugova" ovaj Čečen se, kako kaže, odlučio na bijeg iz Sirije. Tek nekoliko mjeseci kasnije mu je to pošlo za rukom. Kako je bio ranjen, dopušteno mu je otputovati u Tursku na liječenje. Odatle je pobjegao u Grozni. Po povratku kući je živio u ilegali. S obzirom da bi vlasti nekada svakako saznale gdje je bio, Gadčev se stoga sam prijavio policiji i potom je završio u osmomjesečnom pritvoru.

Sada on u jednoj maloj kancelariji u Groznom sjedi zajedno sa Petimatom Salamovom, koja očajnički pokušava pronaći kćerku u Siriji. Tu se sastaje grupa za samopomoć ljudi koji traže svoje kćerke, sinove, braću, sestre i unuke. Grupa sada broji više od 800 članova - čečenske, dagestanske, ruske i drugih nacionalnosti. U ovoj tijesnoj kancelariji svaki od članova otvoreno govori o svojoj nestaloj djeci. Ovdje nema visokih zidova.

Da li je Petimat Salamova ljuta na ljude kao što je Said Gadžijev, jer odlaze u Siriju i sa sobom odvode njhove kćerke, poput njenog poginulog zeta? "Ne", kaže ona. "Sve se dešava po volji Allaha." Ona plače i nada se da će Allah u životu ostaviti njenu kćerku Salinu.