(Ne)Briga o bh. šumama

"Evo ovo je naš problem, ovi ovdje imaju kontejner i opet bacaju uz put smeće…" Prilikom obilaska terena Velid Mešić, šumarski inženjer u Šumariji Jajce, ukazuje na stanje kakvo se u gotovo svakom drugom kutku Bosne i Hercegovine može vidjeti - nažalost, naglašava on i dodaje: "Problem je što kod nas ljudi još nisu ni osviješteni koliko samo jedna PET ambalaža, znači jedna boca, proizvede posljedica. Društvo se ne brine dovoljno o razvoju svijesti ljudi da zaštiti svoju životnu okolinu. Mi pokušavamo raznim obilježavanjima, u smislu postavljanja određenih tabli, da se ne unosi taj otpad u šumu."

Nova zasađena stabalca se pored smeća bore za opstanak

Ali i šumarima su, kaže, vezane ruke kad u svome svakodnevnom poslu naiđu na deponije koje zagađuju šume. "Nemoguće je da šumari, odnosno šumarska poduzeća riješe taj problem, jer nemamo mi nadležnosti, u smislu određene kontrole na putevima. U šumi vjerojatno nikad nećete vidjeti policiju ili bilo kakvog inspektora koji se bavi ekološkim propisima, i ljudi jednostavno koriste tu situaciju da otpad iznesu u šumu", žali se ovaj jajački šumar.

To su boce, plastične vrećice, pa čak i kućanski aparati na koje nailazimo pri obilasku površina, na kojima su se šumari u Jajcu potrudili ponovno zasaditi izgubljene kulture. Pa tako i ovdje, u pošumljenom području iznad Vinca, na putu prema Donjem Vakufu, umjesto zelenila, nailazimo na plastično šarenilo. A samo pet-šest metara dalje se nalaze nova zasađena stabla. Samo tridesetak centimetara visoka, ova stabalca se pored smeća bore za opstanak.

"Raduje me kad mogu pomoći prirodi"

Dok pokazuje ovu sliku, Velidu Mešiću se primijeti pomalo tužan izraz lica. No, ulazeći dublje u šumu, okružen metrima visokim i znatno starijim stablima, i lice ovoga mladog šumarskog inženjera se razvedrava. Ovdje je šuma još očuvana; rijetko ljudska noga, osim one šumarske, i kroči ovamo. Osjeti se svjež zrak, a i cvrkut ptica je glasniji nego bilo gdje drugdje. Ovdje Velid Mešić ponosno objašnjava kako ono što je sa svojim kolegama zasadio prošle godine na drugom mjestu, može izgledati za tridesetak godina - uz odgovarajuću brigu čuvara šuma.

"To zaista čovjeka čini sretnim, da tamo gdje priroda omogućuje čovjeku sve, čovjek nađe taj neki mali trenutak i pomogne prirodi tamo gdje se ona pokaže nemoćnom", objašnjava on, ushićeno napominjući da je prije desetak godina i sam za vrijeme studija dok je radio praksu sadio nova stabla na iskrčenim terenima.

Ta radost, međutim, kratko traje. Ozbiljan izraz lica je ponovno tu dok priča o opasnostima koje prijete šumi, i to ponajviše od čovjeka: "Jedan od velikih faktora uništavanja su svakako požari. To se uglavnom događa na proljeće i jesen. Obično su to pašnjaci, i onda ljudi da bi smanjili nekakve svoje troškove često zapale travu i žbunje. Uglavnom su to rubni dijelovi šume, i tad uvijek postoji mogućnost da se to prenese u šumu i nastane požar."

Pluća zemaljske kugle

Takva slika se Velidu Mešiću i njegovim kolegama ukazuje svakoga proljeća, kad nakon zime krenu u obilazak, sanaciju i pošumljavanje površina, koje su ogolile - što zbog požara, što zbog nemara u ratnom i poslijeratnom razdoblju. Tada gospodarenje šumama nije bilo ovako uređeno kao danas, a nije bilo ni novih generacija, poput Velida Mešića, koje će se brinuti da zasađena stabla ponovno i narastu.

Napuštajući planinsku šumu i gotovo netaknutu prirodu, kroz koju vodi samo makadamski put, vraćamo se istom rutom. Ponovno nailazimo na deponiju i zasađena stabalca, praćena neizbježnim kontrolnim okom šumara Velida Mešića, koji poručuje da trebamo čuvati šume i držati ih čistima, jer "svako narušavanje ekosistema dovodi u pitanje i opstojnost šume u smislu da su šume zaista, kako to mi šumari imamo običaj reći, pluća zemaljske kugle."

Autorica: Marina Martinović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić