Šta je Sarkozi stvarno htio u Libiji?

Riječi kojima se Nikola Sarkozi 19. marta 2011. obratio francuskom narodu iz Jelisejske palate, bile su dramatične. On je, ozbiljnog izraza lica, informisao svoje sunarodnike da će se Francuska angažovati u građanskom ratu u Libiji – na čelu zapadne vojne koalicije. „U Libiji je miroljubivo civilno stanovništvo u životnoj opasnosti, stanovništvo koje samo polaže pravo na odlučivanje o sopstvenoj sudbini. Naša obaveza je da reagujemo na njihov poziv za pomoć pun straha."

Uoči tog govora, francuski borbeni avioni Rafal su već bili počeli napade na trupe libijskog vlastodršca Moamera el Gadafije. Gadafijeve jedinice su napredovale u pravcu Bengazija, centru libijskog otpora. Trebalo je spasiti od masakra pobunjenike, za koje je izgledalo da se bore za slobodu i pravo na samoodređenje. Iz ugla zapadnih intelektualaca koji su vršili pritisak na Sarkozija, Zapad je u Libiji trebalo da spriječi genocid, drugu Srebrenicu.

Francuski intelektualci vrše pritisak

Ronja Kempin je ekspertkinja Fondacije za nauku i politiku u Berlinu. Ona se još dobro sjeća debata koje su u francuskim stručnim bezbjednosnopolitičkim krugovima vođene u proljeće 2011. Tada se raspravljalo o vojnom riziku, o pitanju da li će Zapad dobiti rezoluciju UN za napad, i pitanju da li će arapska revolucija koja je bila uspješno počela u Tunisu, doživjeti fijasko u Libiji. O jednoj stvari se nikako nije raspravljalo, a to su privatni motivi Nikole Sarkozija. „To je u debati bila slijepa mrlja".

Francuski predsjednik je, kako je to tada izgledalo, popustio pod pritiskom francuskih intelektualaca, i riješio da pomogne pobunjenicima. Pobjeda pobunjenika nad Gadafijem, slike Libijaca koji frenetično slave i koji su u Libiji oduševljeno dočekali Sarkozija i Britanca Dejvida Kamerona, kao da su im davale za pravo.

Više od šest godina kasnije, u Francuskoj se diskutuje o pitanju da li je Sarkozi sa Libijom, godinu dana pred predsjedničke izbore, htio da sam sebi učini uslugu. Sada pravosuđe vrši istragu protiv bivšeg predsjednika zbog zabranjenog finansiranja u predizbornoj kampanji. Optužen je da je u zimu 2006. jedan Gadafijev posrednik u Ministarstvo unutrašnjih poslova donio najmanje pet miliona evra – tada se Sarkozi pripremao za svoju predsjedničku kandidaturu. Još nema sudske optužnice protiv Sarkozija, ali optužba da je primio novac već dugo visi u vazduhu. Vođa revolucije Gadafi je to i javno tvrdio, a ima i drugih indicija koje govore u prilog toj tezi.

Da li je Sarkozi htio da obezbijedi sebi reizbor?

Jedno je sigurno: 2011. je bila poslednja godina drugog Sarkozijevog mandata. „Otkrića" iz Tripolija mu nikako nisu bila potrebna.

Da li je vladar u Jelisejskoj palati slijedio neki skriveni plan? Jan Tehau, ekspert za Evropu pri organizaciji „Njemački Maršalov fond", skeptičan je: „Da je Sarkozi htio da ukloni nekog svjedoka čiji materijali ga terete, našao bi drugi način. Mislim da su situacije odluke predsjednika i premijera u tim situacijama sasvim drukčije". I zaista, pored Francuske, u vojnoj operaciji je učestvovalo još 15 zemalja. I one su imale – nezavisno od mogućih predizbornih donacija – dobrih razlgoa da pošalju svoje vojnike u borbu protiv Gadafija. 

Ekspertkinja Kempin, međutim, podsjetila da su se tokom akcije promijenili ciljevi rata. „Najprije se radilo o humanitarnoj intervenciji. Sa njom se u Savjetu bezbjednosti složila i Rusija. No, kasnije je Sarkozi insistirao i na svrgavanju libijskog režima. A to je začudilo neke saveznike."

Kakvu ulogu je imala francuska tajna služba?

Da li je Sarkozi iskoristio trenutak da pomoć ugroženim pobunjenicima pretvori u lov na libijskog diktatora? Francuzi svakako imaju svoj udio u ubistvu Gadafija. U oktobru 2012, mediji su prenijeli da je sirijska tajna služba nekoliko dana pred ubistvo Gadafija predalo francuskoj tajnoj službi broj satelitskog telefona čovjeka koji je bio tražen svuda u zemlji. Navodno kao protivuslugu za obećanje da će francuski pritisak na Damask biti smanjen. U intervjuu za britanski Telegraf, Rami Obeidi, bivši šef tajne službe za inostranstvo revolucionarne libijske prelazne vlade, rekao je da su francuske tajne službe imali direktnu ulogu u ubistvu Gadafija. Navodno su Francuzi hteli Gadafija živog, ali ispalo je drukčije.

Sarkozi nije prolio ni suzu za mrtvim vođom revolucije. Odnosi između njega i Gadafija su već odavno bili zamrli. S druge strane, Gadafi i njegovo okruženje su u proleće 2011. pretili da će razotkriti štošta o predizbornoj kampanji. To je u Jelisejskoj palati sigurno stvorilo nervozu.

Nezavisno od svih mogućih motiva za vojnu intervenciju, ni Libijci ni Evropljani nisu izvukli korist od promijene režima u Libiji. Jan Tehau kaže: „Zemlja je utonula u apsolutan haos. Postala je samoposluga oružja za IS i sve moguće druge grupacije. Zapad je htio dobro, ali je proizveo dugoročnu stratešku katastrofu."