Šamar Pekingu ili nikom ništa?

Peking nema namjeru da odustane od svojih pretenzija u Južnom kineskom moru ni nakon presude Međunarodnog arbitražnog suda u Hagu u kojoj se kaže da su te pretenzije neutemeljene. Kineski viceministar spoljnih poslova Liu Ženmin oštro je kritikovao sudije u Hagu tvrdeći da uzimaju novac od Filipina koji je podnio tužbu. „Jesu li ove sudije reprezentativne? Da li razumiju azijsku kulturu?“, pitao se Ženmin. On je rekao da Peking zadržava pravo da nad Južnim kineskim morem proglasi zonu vazdušne odbrane, kao što je već učinjeno nad Istočnim morem. „Ne pretvarajte more u poprište rata“, rekao je taj visoki funkcioner.

Grupa nenaseljenih ostrva i pripadajuće more već decenijama su tema spora više azijskih zemalja, ali u praksi Kina kontroliše 85 odsto ovih voda. More je bogato ribom i, kako se vjeruje, velikim nalazištima nafte i gasa. Postoji čak komad mora na kojem se, kao na Venovom dijagramu, presijecaju želje Kine, Tajvana, Vijetnama, Filipina, Malezije i Bruneja. Odluka Međunarodnog suda teško da će išta promijeniti u ovom moru gdje povremeno dolazi do tenzija i zveckanja oružjem.

„Kineskoj vladi je nanijet težak poraz“, piše minhenski Zidojče cajtung. „Komplikovanom pravnom sporu sud je suprotstavio jednostavnu presudu: pretenzije Pekinga zasnovane su na lažima i prevari. Presuda je značajan rez: Kina je pred odlukom da se povinuje međunarodnom pravu ili da i dalje igra na moć i veličinu, radeći šta joj je volja. Na toj raskrsnici odlučuje se i karakter moderne Kine. Hoće li zauzeti vodeće mjesto u međunarodnim poslovima represijom i izvrtanjem prava ili, kao trgovinska velesila koja polaže na razvoj i privrednu snagu? Mnogo se priča o tome da je ukaljan obraz vođstva u Pekingu. To je budalaština. Vođstvo jedino treba da odluči hoće li skinuti svoju masku.“

Merkiše Odercajtung (Frankfurt na Odri) dovodi u pitanje efikasnost međunarodnog pravosuđa: „Problem u slučajevima poput ovog je nedostatak sile koja bi sprovela presudu. SAD u spornim vodama poput prijeteće ekspedicije drže ratne brodove i borbene avione. Ali time ne mogu da spriječe betoniranje nenaseljenih ostrva. Nacionalne države sa svojim interesima nisu nikakav garant za sprovođenje međunarodnih presuda. Ali, kako ne postoji svjetska policija, a Kina je u okviru UN važan međunarodni igrač, ovdje se zapravo ništa neće promijeniti. Pa ipak, presuda je šamar Pekingu. Jer sada je cijelom svijetu jasno da se ova zemlja ponaša protivpravno kada anektira oblasti daleko od svojih obala.“

Rajnpfalc (Ludvigshafen) piše da Kina stavlja ostale aktere pred svršen čin tako što „vještački posipa grebene i morske stijene šljunkom i gradi vojne baze. Tu ni presuda ništa neće promijeniti. Jer Peking insistira na tome da gotovo čitavo Južno kinesko more zove svojim vlasništvom i da ga vojno utvrdi. Loše je što ostale države koje izlaze na to more nemaju šanse protiv moćnog suseda – Kina je dobro opremila svoju vojsku. Sa time mogu da se nose jedino Sjedinjene Države čiji borbeni avioni povremeno nadlete spornu oblast. Ali Vašington se neće upuštati u ozbiljnu vojnu konfrontaciju. Tim prije su sada na potezu Evropljani kao posrednici.“

Berlinski Tagescajtung ima nešto drugačiji zaključak: „Na licu mjesta će Kina vjerovatno progurati svoje interese, ali će cijena biti visoka. To nije pametan potez. Za sve jaču Kinu ovaj teritorijalni konflikt predstavlja geostrateško obaranje ruku sa SAD, čiju mornaricu želi da potisne iz Južnog kineskog mora. Peking pri tome ignoriše interese svojih susjeda i time ih gura u zagrljaj Vašingtona, umjesto da kompromisima gradi povjerenje. I sada se čuvarom slobode mora i međunarodnog prava predstavljaju baš Sjedinjene Države koje u ovom regionu obično ne znaju za pardon i – za razliku od Kine – nisu ni ratifikovale međunarodne konvencije o morskom pravu. To pokazuje koliko je kinesko djelanje pogrešno.“

Švajcarski Noje cirher cajtung piše da presuda jača argumentaciju kineskih komšija: „U najboljem slučaju će u okviru južnoazijske zajednice država ASEAN biti oformljena grupa koja bi istupila protiv kineskog ekspanzionizma. Srednjeročno bi takva grupa mogla da razvije političku protivtežu sa kojom bi Peking morao ozbiljnije da pregovara. Ali put dotle je dug.“ Bečki Standard upozorava: „Kada sve strane misle da su u pravu raste opasnost da riskantne akcije dovedu do konflikta. Zato presuda ne treba da bude povod za slavlje u redovima kineskih konkurenata u Aziji i Vašingtonu već povod da se još više uloži u diplomatiju.“