Čekajući rođenje malog Isusa u Sarajevu

„Možda se može reći da u Sarajevu, pa i ondje gdje su katolici, a onda i Hrvati, u manjini, nema toliko komercijalizacije ovog blagdana. Ovdje konkretno, kod nas na Bistriku, u crkvi Svetog Ante, mislim uopće, u sarajevskim župama i u našem samostanu, Božić nije komercijaliziran. Načelno bih, takođe, kazao i to da, komercijalizacija i nije tako loša, jer mi smo svi željni određene opuštenosti, neke ljudske i idilične razine Božića. Ja čak mislim, možda ne baš uvijek, ali da se ipak, ovdje kod nas, ne zaboravlja bit svetkovine Božića“, kaže fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, dok čekamo da počne ponoćka u crkvi Svetog Ante na Bistriku.

“Možda se to čak i od nas iz crkve ponekad napuhava, jer mi nekada prenaglašeno napadamo svijet kojega smo mi dio. Kao da se eto, taj svijet prematerijalizirao! Naravno, tu uvijek postoji opasnost da kroz ono izvanjsko, propustimo ono bitno. Naše iskustvo ovdje je takvo da se to prilično skromno slavi. Sada se promijenila situacija, jer, iz godine u godinu sve je opuštenije, bez obzira što je politika takva kakva jeste. Ipak, ima nekog pomaka, to je vrlo interesantno. Ljudi nam dolaze. Večeras na polnoćku doći će nam ljudi koji nisu katolici, kao što će i u Katedralu doći ljudi svih vjera. To su naši prijatelji i mi to cijenimo“, kaže fra Ivan i naglašava da bez obzira na to što je sve jako promijenjeno u životu grada, ipak postoji neka unutarnja čežnja svih nas da zadržimo prijateljstvo kroz vjeru.

Nedostatak vjerske volje

„Po crkvenoj procjeni Vrhbosanske nadbiskupije, po popisu početkom ove godine, katolika Hrvata je u Sarajevu negdje oko petnaest tisuća. To je jako mali broj, u odnosu na onaj predratni. Ljudi su uvijek selili, ali najteže je za katolike i Hrvate ove zemlje, što su se, stjecajem političkih okolnosti, otuđili od svoje vlastite domovine. Ne da oni ne vole ovu zemlju, nego... kao kada se u nekom braku, od silne ljubavi ode u neki animozitet“, kaže ovaj istaknuti franjevac.

„Ali, fra Ivane, iskreno, zar možemo voljeti ovako 'uređenu' zemlju? Ovo je zemlja monstrum, kakvu su nam 'napravili' stranci, koji sasvim sigurno nikad ne bi poželjeli živjeti u takvoj zemlji!“ „Pa, ne bih ni ja govorio o nekakvoj 'ideologiji ljubavi'. Ja mislim da nedostaje volja, ali ne samo politička volja, nego treba i to kazati, nedostaje volja i od nas, crkava i vjerskih zajednica, nedostaje volja vjere. Želim živjeti ovdje, ali ne samo zbog nekog demografskog razloga, nego zato što je to nešto elementarno, ljudsko. Slažem se s vama da bi ljudi rado pobjegli kad bi mogli. Ali, evo, da zanemarimo emocije... Ova zemlja je klimatski ugodna, ona je i geografski lijepa, ona je šarolika, ona je puna dobrih ljudi.... Ono što je Andrić govorio, oslanjajući se na našeg pisca Lastrića, da naša zemlja, kao što je bogata rudama, tako ima ljude koji su bogati u svojoj nutrini, iako su nažalost, često podijeljeni...“, kaže fra Ivan Šarčević i dodaje da politička situacija u BiH ne vodi nikamo. „Ovdje nije ugodno nijednom narodu i svako je na nekom mjestu ugrožen.“ „Znači li to da niste zadovoljni položajem Hrvata u BiH?“

I u džamiju i u crkvu

„Nisam zadovoljan. Postoje ljudi u politici koji se zalažu za proporcionalnost i paritet, ali, zamislite, neko veče Dragan Čović na televiziji reče: 'Pa šta hoćete od Hrvata u Sarajevu, njih ima 2 posto?' E, upravo to, za tih 2 posto se pravi politika, ali to gospodin Čović ne zna“, kaže moj sagovornik, koji je i urednik lista „Svjetlo riječi“.

Ispred sarajevske Katedrale, na Badnje veče je gužva. Dok se uspinje stepenicama prema ulazu, mladi čovjek koji nosi kćerku u naručju, priča mi: „Pa, ne znam šta bih vam rekao. Vi znate da u ovom gradu svaka vjeroispovijest važi za najveću! Moji su tradicionalno svake godine obilježavali i Bajram i Božić i drugi Božić, jer sam ja iz miješanog braka i nekako sam ostao uskraćen za tu neku religiju, ali ipak odem i u džamiju za vrijeme Ramazana, i u Katedralu na ponoćku za Božić. Sve se u suštini, na kraju krajeva, svodi na isto. Večeras ću biti na ponoćki. Tu sam redovan. Zovem se Jasmin Halalkić, majka mi je Hrvatica i biću večeras s njom u Katedrali.“ Tako je to oduvijek u Sarajevu. Na ponoćku idu pripadnici svih konfesija.

„Evo jednog katoličkog para“, pomislim, prilazeći paru koji stoji na platou ispred Katedrale. „E, nismo baš svi katolici u našoj porodici. Ja jesam, ali je moj muž pravoslavac, a sin nam je oženio Bošnjakinju. Mi smo vam pravi bosanski lonac. Pa vi sad vidite! Šta smo mi i koje smo nacionalnosti ili vjere?“ kaže Mira, bolja polovica obitelji Radić i objašnjava kako će proslaviti Božić, tako vjerski i nacionalno raznolika porodica. „Mi sve slavimo.“ „I sve funkcioniše?“ „Sve funkcioniše super! Napravila sam kolače, a na Božić ćemo svi skupa ručati. Ispekla sam meso, svinjetinu ...“ „Joj, kratki kare!“ s uzdahom kaže Branislav Radić i dodaje: „Uh, i sitne kolače je napravila.“ „Obilježićemo i pravoslavni Božić i Bajram i tako vam je u našoj kući, oduvijek,“ kaže Mira.

U Sarajevu se čak, na Badnje veče, u blizini Katedrale, pojavio i jedan Djeda Mraz. Nije bio pravi, nego na baterije. Nevješto je svirao saksofon i nekako se čudno gibao u kukovima. Mališani su se prepali i nisu smjeli da mu priđu. Dvogodišnjaci među njima nikada nisu vidjeli Djeda Mraza u Sarajevu – uživo!

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić