Zumwinkel podnio ostavku

Pod njegovim vođstvom a kupovinom DHL-a, te američkih kompanija za prevoz pošiljki Danzas i Airborn a prije dvije godine i britanskog Exel-a, Deutsche Post je postao najveći koncern za logistiku i prevoz pošiljki na svijetu. Zumwinkel je odrastao u poduzetničkoj familiji a sanacije firmi bila mu je uža specijalnost. Zanat je ispekao u čuvenoj američkoj firmi McCinsy. Njemačka vlada prihvatila je njegovu ostavku. No, to je samo vrh ledenog brijega, jer se radi o aferi u koju je umiješano stotinjak prominentnih njemačkih građana.

Njegova ostavka zapravo djeluje kao priznanje krivice. Klaus Zumwinkel je uvidio da, kao predsjedavajući upravnog odbora jedne od najvećih njemačkih kompanija, ne može da ostane na ovoj funkciji. Optužbe da je prebacio novac u Lichtenstein i zaobišao njemački Ured za finansije same po sebi dovoljne su za ostavku, jer se radi o utaji poreza. On doduše, do izricanja presude, dakle dok se ne dokaže krivica, nije kriv ali isljednici smatraju da je njegov slučaj samo vrh ledenog brijega. Naime, na stotine prominentnih i bogatih njemačkih građana je, da bi izbjeglo plaćanja poreza, prebacilo svoj novac u Lichtenstein. Sada su zaista suočeni sa ogromnim problemom. Jer i Zumwinkel i ostali dospjeli su na metu njemačkog Državnog tužilaštva.

Kneževina Lichtenstein poznata je kao raj za utajivače poreza. Međutim ispostavilo se da Lichtenstein kao model za uštedu poreza nije nabolje i najsigurnije rješenje. Najprije zbog toga, što je najveća banka ove kneževine dopustila da iz nje procure informacije, koje su Zumwinkela koštale ostavke a od kojih će i niz njegovih bogatih sugrađana dobro zaboljeti glava. Dakle, njemačkim isljednicima pošlo je za rukom da dođu do imena i suma novca, koji je navodno uložen u dobrotvorne svrhe. Narednih sedmica će mnogi drugi njemački prominentni građani dobiti posjetu službenika finansijske policije. Samilosti prema njima nema, jer se radi o itekako dobrostojećim ljudima. Ako su pametni, sami će se prijaviti, jer njemački Ured za finansije nije zainteresovan za osvetu, već samo za novac. To znači da svako, dok na njegova vrata ne pokuca finansijska policija, neće biti kriv, ukoliko naknadno prijavi novac, koji je utajio, ako plati porez i kamate.

Bilo kako bilo, neće se samo Zumwinkel sada pitati, kako se to moglo dogoditi. Odgovor je jednostavan: Gramzivost je odnijela pobjedu nad razumom. Tim prije što sve ovo Zumwinkelu nije trebalo. On je i bez Njemačke Pošte, u kojoj je imao godišnju zaradu od 3,5 miliona eura, bio bogat čovjek. Ne samo što je u mladim godinama zaradio novac, već i potiče iz bogate porodice. Ostalo bi mu dovoljno para i da je uredno plaćao porez. Sada je njegov obraz ukaljan, imidž ruiniran a osim velikih novčanih kazni prijeti mu i boravak u zatvoru.