Zoran Pirolić - in memoriam

U Sarajevu je u četvrtak (8.maja) od posljedica teškog moždanog udara u 62. godini umro istaknuti bosanskohercegovački novinar Zoran Pirolić.

Osnovnu i srednju školu završio je u Banja Luci, a Fakultet političkih nauka u Zagrebu. Doselio je u Sarajevo i 1971. godine počeo je raditi kao novinar na Radio-Sarajevo 202, koji je tog ljeta započeo emitovanje.

Nesposredno nakon toga odlazi u informativni program Radio Sarajeva i sve do rata 1992. godine radi u ovoj medijskoj ustanovi.

Zoran Pirolić je godinama radio kao urednik spoljnopolitičke redakcije i šef informativnog programa. Pratio je mnoge međunarodne konferencije, posebno konferencije nesvrstanih u Titovo vrijeme. Slovio je kao vrstan znalac međunarodne političke scene.

Rat je dočekao u Sarajevu, odakle je izvještavao za Radio Deutsche Welle i Westdeutsche Rundfunk.

Zoran Pirolić je bio omiljen među kolegama, kako na Radio-Sarajevu, tako i u redakciji Bosanskohercegovačkog programa Deutsche Wellea za koje je poslao na stotine izvještaja. Nikad nije povisio ton i u najtežim ratnim danima izvještavajući iz Predsjedništva novostvorene države Bosne i Hercegovine, provlačeći se između granata i metaka, u njegovu glasu se nisu mogli osjetiti nemir i nervoza. Njegova stručnost, mir i nadasve ljudska zrelost i novinarska pouzdanost, utkani su i u programe Radija DW.

Na Radio Sarajevu smo ga kratko zvali Zoka Piroka. Crnomanjast, lijep i tih čovjek imao je gotovo dječački stidljivi osmijeh, iza kojeg se krio novinar-diplomata. Nikad suvišne riječi, nikad srdžbe ni skrleta. I uvijek prava riječ i misao koja je svojevremno mlađim novinarima bila vodilja. Dogovori s njim u DW bili su kratki i efikasni. Nije se javljao po svaku cijenu, niti je bježao od bilo kakvog novinarskog zadatka. Znao je uzeti magnetofon i otići da popriča sa izbjeglicama i povratnicima na Stupu, makar je to bio posao za novinara početnika, a onda potrčati na zadatak da izvjesti o posjeti američkog, njemačkog ili francuskog državnika.

Njegove krtike bile su političke analize. S njima se, možda, neki od novostvorenih moćnika nije slagao. A, u ratu je to definitivno bilo opasno.

Ta težina javne riječi i odgovornost pred javnosti koju je on vidio samo kao demokratku i evropsku sigurno je ostavljala traga i na njegovo zdravlje.

Kad smo se posljednji put vidjeli u Sarajevu, znajući da ja preferiram sport i trčanjem i loptom pokušavam razbiti stres novinarske svakodnevnice, pohvalio mi se da povremeno ode na plivanje.

Sarajevo je volio, kao i Banja Luku, gdje je proveo djetinjstvo. I za Sarajevo se borio perom i mikrofonom. Gotovo četiri četiri decenije.

Supruga Ljiljana i sama vrsni novinar reče mi da pokušavaju naći mjesto na groblju Bare. Tamo gdje je pokopan njegov otac Prozorčanin Meho Pirolić i majka Dušanka, Ličanka, oboje nosioci Partizanske spomenice 1941. Za Zorana Pirolića grad Sarajevo trebao bi naći najljepše mjesto. Jer, Zoran Pirolić je umro pišući o Sarajevu i Bosni i Hercegovini, maštajući da će oni jednom, u najskorije vrijeme kročiti u modernu Evropu. Nije to dočekao. Ali, na svima nama je da mu ispunimo ovu želju. Želju svih naprednih ljudi, kojima nije cilj da ih prepoznaju po naciji, nego po radu, redu, skromnostu i upornosti.

Umio je Zoka zaigrati i lopte i imao je, sjećam se sa naših radijskih izleta na Vrelo Bosne i Ilidžu, prefinjen osjećaj za loptu. Zoka je bio sarajevska raja.

U džepu držim neotpakovano pismo na njegovo ime. Supruga Ljilja mi je nakon što je prije pet dana otpremljen u Gradsku bolnicu zbog visoka pritiska kazala kako je stanje stabilnije. Pozdraviću ga veli, i volila bih da mu pismo ličo uručiš.

Kada sam čuo da je umro okrenuo sam se nebu i tornjevima kelnske Katedrale koji se vide sa moje terase i rekao: "Pa, Bože zašto uzimaš samo najbolje. Nisi li pomalo sebičan?" U našem programu, kao i našim srcima i starijih i mlađih kolega ostaće velika praznina - jer naš je Zoran nezamjenjiv.