1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

„Zločini nad Bošnjacima prije genocida“

Zločini nad Bošnjacima prije genocida u julu 1995. godine - 69 mrtvih u jednom danu od eksplozija čletiri granate – Ostaci tijela žrtava sahranjeni u Kazanima

default

Da se ne ponovi

Na današnji dan 1993. godine od četiri granate ispaljene sa položaja vojske RS u Srebrenici je ubijeno 69 Bošnjaka, muškaraca, žena i djece dok ih je oko stotinu ranjeno. Granate su pale na sportske terene u samom centru grada gjde se u tom trenutku nalazila masa ljudi spontano okupljenih da proslave vijest o skoroj demilitarizaciji Srebrenice.

Prvi put nako 16 godina ovaj stravični događaj je obilježen u samoj Srebrenici. Tu je pored polaganja cvijeća na mjestu događaja upriličena javna tribina o temi Zločini nad Bošnjacima prije genocida u julu 1995.godine. Organizatori su bili nekoliko udruženja porodica žrtva, Opština Srebrenica i organizacija demobilisanih boraca Armije BiH za Srebrenicu čiji predsjednik Zulfo Salihović je tom prilikom rekao: "Cilj ovog okruglog stola je sjećanje na žrtve zločina u Srebrenici od 12. aprila 1993. godine koji je počinala Vojska RS te rasvijetljavanje ovog zločinačkog poduhvata kako bi nadležna tužilaštva konačno pokrenula postupak za procesuiranje i hapšenje počinalaca ovog stravičnog zločina."

Srebrenica. Gedanken an die Toten. Am 12.04.1993, tötete Mladics Arme in Srebrenica 69 Bosniaken.

Da se ne zaboravi

Pomenuti događaj u svojoj autorizovanoj izjavi štampanoj u knjizi «Samrtno srebreničko ljeto 95.» Fatima Husejnović, Predsjednica tadašnjeg Aktiva žena u Srebrenici opisuje ovako:


H. F. ro đ ena 1946. godine u Srebrenici, do 11. jula 95. godine ž ivjela u Srebrenici

“12. april 1993. godine. Lijep i sunčan, neuobičajeno miran dan. Na školskom igralištu veselje i svirka. Saznao narod za demilitarizaciju Srebrenice pa se okupio da se malo proveseli. Najednom, u rano popodne (oko 15 sati) kiša granata se osula na grad. Nisam znala gdje padaju. Kratko vrijeme od pada prvih granata UN-ov transporter je odjurio prema gradu. Ulicom gore-dolje, juri kombi u kojem je prije rata vožen hljeb, a u ratu ga vozio Ramo zvani Hljebara. Prevozi nastradale.

Bez obzira na granate koje još padaju stojim ispred svoje kuće. Sporednim putem iz pravca škole trči, preplašen i izbezumnjen narod. Pitam: - gdje su pale granate? Odgovaraju: - na školsko igralište, ima mnogo mrtvih i ranjenih!? Nailaze dvojica mladića. U gra|evinskim kolicima voze trećeg, kojem su ruke krvave do lakata, a lice mu se ne vidi od razmazane krvi i samo viče “Vratite mi moje oči, vratite mi moje oči!” Vidjevši ovaj prizor odlučih da idem na igralište, da vidim šta se desilo. Išla sam sporednim putem, ulicom ispred kuća na Vašerištu (gdje je i moja kuća). Dođem kod igrališta. Živih ljudi je bilo veoma malo, više je mrtvih, dok su ranjeni već odveženi u bolnicu. Po čitavom malom igralištu razbacana beživotna tijela. Ondje glava, ondje ruka, noga, trup. Na tribini sjede mrtvi ljudi. Jedni bez glave, drugi bez pola glave, ruku, nogu. Idem u krug. Prolazim između kuće Save Jeremića, i igrališta gdje je najviše mrtvih. Izlazim na glavnu cestu. Na cesti dječija nožica (odgovara djetetu od 4-5 god.) i samo kostur od kičme. Na trotoaru uz samu ogradu ležalo je pokriveno mrtvo dijete. Granate počeše ponovo padati. Razbježa se i ono malo naroda što se tu našlo. Kad su pred veče utihnule granate, prolaznike koji su dolazili iz pravca škole pitam: - “Da li su pokupljeni svi mrtvi?” Odgovor je bio: “pokupljeni su”.

Srebrenica. Gedanken an die Toten. Am 12.04.1993, tötete Mladics Arme in Srebrenica 69 Bosniaken.

Mjesto zločina

Ne sjećam se da li su granate padale u toku noći. 13. april 1993. godine. Oko 10 sati prolazim pokraj igrališta i mjesta gdje se prethodnog dana dogodio zločin nad nedužnim civilima. Mrtvi su odveženi. Psi su napali na ostatke tijela koji nisu pokupljeni iz straha od ponovnog granatiranja. Mrežasta ograda oko igrališta bila je izlijepljena komadima mozga i sitnim komadićima tijela. Vidjevši sve to, bilo mi je teško.

Dođe mi ideja, da bi mi žene mogle očistiti igralište i da to moram organizirati. Idem putem i razmišljam, šta i kako dalje. Kod robne kuće srećem N. M. ratnog hirurga iz Tuzle. Kažem mu šta sam vidjela i šta namjeravam. On mi je saopštio broj nastradalih i rekao da treba ubrzo početi sjednica opštinskog predsjedništva. Predložio je da tamo iznesem svoju ideju. Odem brzo u Opštinu. Napišem zahtjev da organizujemo prikupljanje ostataka nastradalih civila na igralištu i njihovu sahranu na jednom mjestu. U međuvremenu je stigao konvoj sa hranom koji je u to vrijeme, na žalost, mnogo više značio od sakupljanja ostataka nastradalih. Uspjela sam kontaktirati J. B., tadašnjeg direktora radnog voda za izbjeglice smještene u školi i uz pomoć tri čovjeka iz radnog voda uspjeli smo prikupiti ostatke tijela. Pokupili smo ih u polivinil kese i zatvorili u školsku garažu da ih u toku noći ne nađu psi. Sutradan su nam se iz Civilne zaštite pridružila još tri čovjeka da s nama idu na groblje da iskopaju mezar. Sa onom trojicom ljudi iz škole i nekoliko žena, dobro konzervirane ostatke smo zakopali, obilježili mjesto i zamolili sve učesnike ove ceremonije na groblju da svi dobro zapamtimo gdje smo zakopali ostatke. Jer, neko od nas mora preživjeti rat i nekad o ovome pričati i pokazati mjesto gdje se u jednoj polivinil kesi nalaze posmrtni ostaci dijelova tijela nedužnih civila koji izginuše od dušmanskog granatiranja”.

Autor: Marinko Sekulić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić