Zlatni medvjed i politika

Umjetnički pristup posljedicama ratnog zločina silovanja nevinih žena, djevojaka i maloljetnica tokom zlodjela u Bosni i Hercegovini kojima se upravo ovih dana u Den Haagu utvđuje konačna kvalifikacija i daje trajan, historijski, pečat – dokazao je nedavno u Berlinu da su građani Zapada, izgleda, tek uoči samog suđenja pred Stalnim sudom pravde, dostigli tačku spoznaje da su se veliki agresorski ratovi dogodili u srcu Evrope, te da metode i posljedice njihovih inspiratora i provoditelja - imaju univerzalno značenje. Takvu poruku filmskih stvaralaca iz Bosne i Hercegovine berlinski žiri je pečatirao u ključnom momentu za pravdu prema ženama cijelog svijeta i time je zasigurno poremetio račune pravnim i političkim kalkulantima koji su punih deset godina od nametanja Dejtonskog sporazuma, uspijevali ovu neizbježnu temu potiskivati s dnevnog reda najviše pravne instance modernog svijeta.

S haškom pravdom prema žrtvama genocida koja je sada vrlo izvjesna, neće, međutim, nastupiti i pravda uopšte. Za stabilan pravni poredak u svakoj državi potrebni su autoriteti personalnog i institucionalnog profila i naglašeno visoka razina osobne moralnosti. U Bosni i Hercegovini se, na žalost ni za šta od opšteg značaja, ne pitaju moralni i pravedni, već stranački podobni i poslušni. Jasmila Žbanić je samo jedna od brojnih stvaralaca-samotnjaka koja je u zemlji institucionalnog košmara, uspijela svoj glas i talenat izdići iznad zaglušujućeg nacional-primitivizma. Njen glas, kao i glasovi hiljada ostalih kojima su univerzalne vrijednosti iznad nacionalno-etničkih, nije se mogao prije Berlina čuti ni u jednoj entitetskoj, državnoj ili kantonalnoj instituciji, pa ni u čisto-kulturnoj. Danas, međutim, slavna rediteljka je upravo najviše ophrvana retorikom onih koji ranije nisu ni znali da u njihovom gradu, kantonu, entitetu ili državi takvi uopšte stanuju: da bi počelo snimanje velikog filma, sakupljane su donacije od prijatelja, producent filma je u zajedničko djelo založio osobni automobil, glumci su se odricali honorara...

Nimalo slučajno, ti isti dnevno-politički kalkulanti su domaću premijeru Grbavice isprogramirali na dan državnosti Bosne i Hercegovine, čime su svjesno ovom nespornom umjetničkom svjedočenju protiv svakoga rata i nasilja nad ženom, makar za izvjesno vrijeme zatvorili vrata Banjaluke iz koje, uprkos kadrovskim promjenama na vrhu ovog entiteta, ne prestaju prijetnje otcjepljem ili u najmanju ruku održanjem nezaslužene dejtonske državotvornosti. U uslovima takve i tolike nacionalističko-političke polarizacije između Sarajeva i Banjaluke, bilo je za očekivati da Borislav Paravac ni ove godine neće biti čak ni na prvomartovskom svečanom koktelu tročlanog Predsjedništva države na čijem je čelu.

Najnovije pacifističke poruke bosansko-hercegovačkih filmskih umjetnika s jedne strane, te uporno insistiranje političara na podjelama s druge – Bosnu i Hercegovinu i deset godina nakon rata odslikavaju zemljom opasne zamršenosti vrijednosnih sudova. Imajući u vidu da su u takvim duelima umjetnici najčešće bivali gubitnici - što pokazuje i prekjučerašnja nadmoć političara nad umjetnicima u Banjaluci, optimistični eho zlatnog medvjeda i sarajevske premijere pred više od 5000 potresenih posjetilaca, mogao bi već u narednim danima biti nadjačan zaglušujućom drekom nacionalista i glasnim frustracijama proevropski orjentiranih građana.

Sve je ovo u stvari ovdje već viđeno. Ono što, međutim, nije svima lako razumjeti jeste sljepoća zvaničnog Brisela koji ne želi da vidi da ista vlastela koja formalno zagovara evropske integracije, suštinski – javno ili tiho - radi na sve dubljim podjelama, nadajući se da će se i u Bosni i Hercegovini jednoga dana voditi pregovori kao danas o Kosovu. Tek ako bi berlinski glas filmskih radnika probudio i ostale umjetnike Zapada protiv dvolične politike Evropske unije, za BiH bi moglo biti nade u dogledno vrijeme.