1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Zlatni medvjed i politika

Da ništa, nikada, nije slučajno, prepričava se od postanka civilizacije. Tako se isto danas vjeruje da ni fenomenalni film «Grbavica» mlade Sarajke Jasmile Žbanić nije slučajno dobio berlinskog medvjeda upravo uoči početka suđenja za agresiju i genocid u međudržavnom pravnom sporu koji je još prije trinaest godina pred svjetskim sudom pravde pokrenula Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore.

Jasmila Žbanić, dobitnica Zlatnog medvjeda za najbolji film na ovogodišnjem Berlinalu - Da li se medvjed ugodno osjeća u Sarajevu?

Jasmila Žbanić, dobitnica Zlatnog medvjeda za najbolji film na ovogodišnjem Berlinalu - Da li se medvjed ugodno osjeća u Sarajevu?

Umjetnički pristup posljedicama ratnog zločina silovanja nevinih žena, djevojaka i maloljetnica tokom zlodjela u Bosni i Hercegovini kojima se upravo ovih dana u Den Haagu utvđuje konačna kvalifikacija i daje trajan, historijski, pečat – dokazao je nedavno u Berlinu da su građani Zapada, izgleda, tek uoči samog suđenja pred Stalnim sudom pravde, dostigli tačku spoznaje da su se veliki agresorski ratovi dogodili u srcu Evrope, te da metode i posljedice njihovih inspiratora i provoditelja - imaju univerzalno značenje. Takvu poruku filmskih stvaralaca iz Bosne i Hercegovine berlinski žiri je pečatirao u ključnom momentu za pravdu prema ženama cijelog svijeta i time je zasigurno poremetio račune pravnim i političkim kalkulantima koji su punih deset godina od nametanja Dejtonskog sporazuma, uspijevali ovu neizbježnu temu potiskivati s dnevnog reda najviše pravne instance modernog svijeta.

S haškom pravdom prema žrtvama genocida koja je sada vrlo izvjesna, neće, međutim, nastupiti i pravda uopšte. Za stabilan pravni poredak u svakoj državi potrebni su autoriteti personalnog i institucionalnog profila i naglašeno visoka razina osobne moralnosti. U Bosni i Hercegovini se, na žalost ni za šta od opšteg značaja, ne pitaju moralni i pravedni, već stranački podobni i poslušni. Jasmila Žbanić je samo jedna od brojnih stvaralaca-samotnjaka koja je u zemlji institucionalnog košmara, uspijela svoj glas i talenat izdići iznad zaglušujućeg nacional-primitivizma. Njen glas, kao i glasovi hiljada ostalih kojima su univerzalne vrijednosti iznad nacionalno-etničkih, nije se mogao prije Berlina čuti ni u jednoj entitetskoj, državnoj ili kantonalnoj instituciji, pa ni u čisto-kulturnoj. Danas, međutim, slavna rediteljka je upravo najviše ophrvana retorikom onih koji ranije nisu ni znali da u njihovom gradu, kantonu, entitetu ili državi takvi uopšte stanuju: da bi počelo snimanje velikog filma, sakupljane su donacije od prijatelja, producent filma je u zajedničko djelo založio osobni automobil, glumci su se odricali honorara...

Nimalo slučajno, ti isti dnevno-politički kalkulanti su domaću premijeru Grbavice isprogramirali na dan državnosti Bosne i Hercegovine, čime su svjesno ovom nespornom umjetničkom svjedočenju protiv svakoga rata i nasilja nad ženom, makar za izvjesno vrijeme zatvorili vrata Banjaluke iz koje, uprkos kadrovskim promjenama na vrhu ovog entiteta, ne prestaju prijetnje otcjepljem ili u najmanju ruku održanjem nezaslužene dejtonske državotvornosti. U uslovima takve i tolike nacionalističko-političke polarizacije između Sarajeva i Banjaluke, bilo je za očekivati da Borislav Paravac ni ove godine neće biti čak ni na prvomartovskom svečanom koktelu tročlanog Predsjedništva države na čijem je čelu.

Najnovije pacifističke poruke bosansko-hercegovačkih filmskih umjetnika s jedne strane, te uporno insistiranje političara na podjelama s druge – Bosnu i Hercegovinu i deset godina nakon rata odslikavaju zemljom opasne zamršenosti vrijednosnih sudova. Imajući u vidu da su u takvim duelima umjetnici najčešće bivali gubitnici - što pokazuje i prekjučerašnja nadmoć političara nad umjetnicima u Banjaluci, optimistični eho zlatnog medvjeda i sarajevske premijere pred više od 5000 potresenih posjetilaca, mogao bi već u narednim danima biti nadjačan zaglušujućom drekom nacionalista i glasnim frustracijama proevropski orjentiranih građana.

Sve je ovo u stvari ovdje već viđeno. Ono što, međutim, nije svima lako razumjeti jeste sljepoća zvaničnog Brisela koji ne želi da vidi da ista vlastela koja formalno zagovara evropske integracije, suštinski – javno ili tiho - radi na sve dubljim podjelama, nadajući se da će se i u Bosni i Hercegovini jednoga dana voditi pregovori kao danas o Kosovu. Tek ako bi berlinski glas filmskih radnika probudio i ostale umjetnike Zapada protiv dvolične politike Evropske unije, za BiH bi moglo biti nade u dogledno vrijeme.