1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Zid u glavama - još uvijek dva njemačka naroda

Već je prošlo 23 godine od pada Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke. Naizgled, bivša Istočna Njemačka jedva se može razlikovati od Zapadne - ali Nijemci se još niti danas ne osjećaju kao jedan narod.

1989. pad Berlinskog zida

1989. pad Berlinskog zida

Od 1961. sve do 1989. su ljudi Istočne Njemačke doslovce bili zazidani i zatočeni na području bivše "Sovjetske okupacione zone" kakva je nastala nakon Drugog svjetskog rata. Bijeg je bio jedva moguć, a u Njemačkoj Demokratskoj Republici (Deutsche Demokratische Republik - DDR) je trebao biti stvoren socijalizam. Ali koncem osamdesetih je čitav taj politički eksperiment propao.

Kad je otvorena granica između "dvije Njemačke" 1989., rijeke istočnih Nijemaca su preplavile Zapad. Prva im je želja bila osjetiti slobodu, konačno putovati gdje žele i kupovati sve čega nije bilo u socijalističkoj Istočnoj Njemačkoj. To je bilo doba kad je preko noći nestala svojevrsna uniforma istočnih Nijemaca: sive cipele, jakne od sintetike ili trenirke od umjetne svile. Čak i frizure su se promijenile: tipična "trajna" istočnih Njemica brzo je ustuknula pred modom Zapada.

Mase ljudi su nahrlile na zapad, kao na ovoj fotografiji u Berlinu 1989. godine

Mase ljudi su nahrlile na zapad, kao na ovoj fotografiji u Berlinu 1989. godine

"Kolonijalna politika" prema Istočnoj Njemačkoj

Ali koliko god da su nestale vidljive razlike, tako i dva desetljeća kasnije još postoje razlike i predrasude između "zapadnjaka" (wessija) i "istočnjaka" (ossija). Tako je na istoku još uvijek rašireno mišljenje kako su zapadnjaci "arogantni, stalno misle na novac, birokrati i površni", kako konstatira Thomas Petersen na osnovu istraživanja njegovog instituta za ispitivanja javnog mnijenja Allensbach.

Jer, previše dugo je trajalo doba socijalizma, u kojemu je među stanovništvom prvo načelo bilo: "snađi se druže" i u kojemu je uvijek bilo lakše nešto, i čak uopće, postići putem prijatelja i poznanika - makar nitko nije imao previše novca. Zato zapravo postoji više predrasuda istočnih o zapadnim Nijemcima, nego obratno. Ugledni institut Forsa je međutim utvrdio što im je još uvijek zajedničko mišljenje: niti na istoku, niti na zapadu se Nijemci još uvijek ne osjećaju kao jedan narod.

Tvornica u Bitterfeldu 1990.

Nakon ujedinjenja su "investitori" ugrabili tipične socijalističke tvornice. Na fotografiji: tvornica u Bitterfeldu 1990.

Također, malo je poznato kako je i u privatizaciji poduzeća bivše Istočne Njemačke bilo golemih propusta. I tamo je bilo "investitora" i tajkuna koji su grabili tvornice i pogone, makar se na koncu sve svelo na ubiranje novčanih potpora - i na kraju su pogoni redom bili zatvarani, a radnici su ostajali na ulici. Čuli su se i izrazi "kolonijalna politika" koju Zapad provodi na Istoku, a sociolog na sveučilištu u Bielefeldu Andeas Zick je utvrdio kako se mnogi na istoku Njemačke još uvijek osjećaju kao "građani drugog reda".

O Istoku se odlučuje na Zapadu

Sociolog je u svom istraživanju utvrdio kako i mnogi zakonski okviri tjeraju tamošnje stanovništvo da se osjeća diskriminiranima. Doduše, mnoge zgrade javnih institucija i mnoge prometnice su danas na Istoku jednake, često čak i bolje uređene nego one na zapadu Njemačke, ali tamošnje plaće su i danas u prosjeku 20% niže od onih na zapadu.

I umirovljenici se žale kako su im mirovine 10% manje nego na zapadu - makar treba i reći, ako su svoj radni vijek proveli u socijalizmu, da od svog novca, kojeg su svojedobno uplaćivali u mirovinski sustav, nije ostalo niti pfeniga. Nakon propasti socijalizma, na koncu se praktično sve svelo tek na novac kojeg su plaćali radnici zapada.

Čak i gospodarski stručnjaci moraju priznati kako su i plaće posljedica činjenice kakvi su to pogoni otvoreni na istoku zemlje: Dresden je možda danas doista "automobilski grad" - ali niti među automobilskim tvrtkama, niti u mnogim ostalim sektorima, jedva da ima neke tvrtke koja ima i sjedište na istoku zemlje. Tamo su osvanuli pogoni koji proizvode dijelove za "zapadne" tvrtke - i stotine milijardi eura novčanih potpora koje su tekle na istok su možda čak i potakle takvu poslovnu politiku.

Pogled iz zrakoplova na centar Dresdena

Dresden

Zato i sociolog Zick konstatira kako na istoku vlada "duboko razočarenje", jer se istok tek pretvorio u radionicu poduzeća sa zapada - ili u najboljem slučaju, u turističku destinaciju, svojevrsni zabavni park gdje je "sve kako je nekad bilo" – imućnih građana bivše Zapadne Njemačke.

Premalo prijatelja s "one strane"

S druge strane, makar manje, još uvijek postoje i predrasude zapadnjaka prema "ossijima": kako su utvrdili vodeći instituti za ispitivanje javnog mnijenja, "istočnjak" se smatra vječitim gunđalom, nepovjerljiv je prema svakom i boji se vlastite sjenke. Jedva četrdesetak posto zapadnjaka je i istočnim sunarodnjacima priznalo svojstva poput "spreman na vrhunske radne zadaće" ili "fleksibilan".

Poseban problem je takozvani "porez solidarnosti", novac kojim se plaća ujedinjenje Njemačke i obnova istoka zemlje - i koji se plaća i više od 20 godina nakon ujedinjenja. Mnogi na zapadu zemlje bi najradije ukinuli taj porez već sutra, makar zaboravljaju kako taj porez plaćaju i - istočni Nijemci.

Sociolog Andreas Zick uzrok svom tom nepovjerenju pronalazi i na ljudskoj, individualnoj razini: "Između istočnjaka i zapadnjaka jednostavno postoji premalo prijateljskih veza, premalo kontakata i veza uopće, nego što bi se to možda željelo."

Andreas Zick

Andreas Zick

Istraživač javnog mnijenja Petersen ipak dodaje kako razlog tome nije tek nedostatak interesa: zapadna Njemačka je na koncu ipak četiri puta veća nego istočna i jasno je da neće biti toliko kontakata već zbog geografske udaljenosti koju treba prijeći. Ali on je uvjeren: na koncu je ipak sve stvar vremena koje treba proći dok "ne sraste ono što i pripada zajedno" - kako je svojedobno izjavio kancelar Helmut Kohl.

Vrijeme liječi sve

Konačno, u međuvremenu su tu i već odrasle žene i muškarci koji nikad nisu doživjeli Berlinski zid i podjelu Njemačke. Među njima i postoji mnogo manje razlike, tvrdi sociolog Petersen: "Drugi i treći naraštaj nakon ujedinjenja je mnogo optimističniji i ne vidi toliko razlika između istoka i zapada". To se vidi i na ispitivanju javnog mnijenja kojeg provodi Thomas Petersen: "Proteklih godina kontinuirano opada udio onih koji vide više razlika nego zajedničkih točaka između istočne i zapadne Njemačke."

Tako se i u novim ispitivanjima, za razliku od onih prije deset ili petnaest godina, još jedva može utvrditi otvoreno neprijateljstvo prema "onima tamo prijeko". Ali kad će te razlike potpuno nestati iz glava građana Njemačke, istraživači javnog mnijenja ne žele uopće nagađati - a možda neće i nikad i ostat će baš kao što postoje razlike, na primjer i između Bavarske na jugu i stanovnika sjevera Njemačke.

Ipak, u jednom pitanju su zapadnjaci i istočnjaci uvijek bili velikom većinom jedinstveni: samo ujedinjenje i uspostava demokratskog uređenja na čitavom području je bio radostan događaj.

Autori: Wolfgang Dick / Anđelko Šubić

Odgovorna urednica: Marina Martinović