Zbunjeni na Lezbosu

U prihvatilištu Karatepe na ostrvu Lezbos i centru za registraciju Morije, pročulo se da bi izbjeglice mogle da budu evakuisane i prebačene na sjever Grčku, do Kavale. U luci Mitilene, ogromni trajekt „El.Venizelos“ čeka na putnike. Ljudi se plaše da će biti deportovani u Tursku. To bi bio nagli kraj njihove odiseje ka Evropi.

Nesigurnost među izbeglicama

Žena po imenu Nur iz Damaska, po zanimanju mikrobiolog, svog malog sina drži u naručju. Sa strahom u očima, ona od gradonačelnika Lezbosa, Spirosa Galonisa, traži da joj kaže gdje zapravo vodi to putovanje. Galonis je uvjerava da je destinacija Kavala. Njen strah pretvara se u skepsu. Mahmud iz Sirije, okružen suprugom i troje djece, ljubaznom gradonačelniku kaže da obavezno mora u Atinu, gdje ga čeka ostatak porodice. On pokazuje karte, izdate za narednu srijedu. Galinos mu obećava da će u srijedu stići do Atine. Mahmudu je vidno lakše. Uprkos uvjeravanjima lokalnih vlasti, mnoge izbjeglice odbijaju da se ukrcaju na „El.Venizelos“. Poluprazan trajekt napušta luku i iz neobjašnjivih razloga ne stiže ni do Kavale, ni do Turske, već do luke Eleusis kod Atine.

Želimo da zaštitimo žrtve

Situacija je nepregledna za sve i mnogo toga iz sporazuma između Brisela i Ankare još uvijek je nepoznato. Pritom su se na Lezbosu u posljednjih nekoliko mjeseci potrudili da uspostave strukturu za registraciju i smještaj izbeglica. Prošlog ljeta oko glavnog grada Mitilene u šatorima je bilo 30.000 izbeglica, isto koliko i stanovnika u samom gradu. Od tada je izgrađeno mnogo većih i manjih kampova, opremljenih savremenim medicinskim ordinacijama i dječijim igralištima. Na ostrvu je aktivno više od 180 humanitarnih organizacija, oko 2.000 dobrovoljaca iz različitih zemalja. „Bilo je jasno od početka“, kaže Galinos aludirajući na zatvaranje balkanske rute, „da su naši gosti, izbjeglice ili migranti, žrtve rata koje moramo da zbrinemo. Problem nisu ljudi, već bombe koje su uništile njihove domove. Nažalost, postoje političke odluke kojima se kažnjavaju žrtve. Mi želimo da ih zaštitimo.“

Trajni teret društva

Stanovnici Lezbosa zbrinuli su pridošlice i pored ekonomske krize. Gotovo trećina stanovništva su potomci grčkih izbjeglica iz Azije, koji su 1922. godine potražili utočište na ostrvu. Ipak, svakodnevna drama sa izbjeglicama je i teret za ovdašnje društvo. Na Lezbosu rijetko ko vjeruje da će sporazum između EU i Turske ograničiti broj izbjeglica na duži rok. Od zaključenja tog sporazuma, na sjevernu obalu ostrva svako veče stiže deset prenatrpanih brodova. Među izbjeglicama ovaj put je dvoje mrtvih. Turističko ostrvo Lezbos je postalo ostrvo izbeglica, sa očiglednim posljedicama za turizam. Pad rezervacija za ljeto je već dostigao 80 odsto – loše vijesti za bezbroj porodica koje žive od turizma.

U ovom trenutku hoteli su popunjeni samo u mjestu Mitilene: tu su odsjeli idealisti, novinari, političari. Ali, šta će dugoročno biti od Lezbosa, zapisano je u zvijezdama. Ljudi pokušavaju da se naviknu na novu situaciju, čak vjeruju da bi mali dio izbjeglica mogao i da se integriše na ostrvu. Nije slučajno da tradicionalni restoran „Averof“, na rivi, na dvije table arapske mušterije obavještava da se tu kuha i bez svinjetine.