Zbog jednog muftije svi Palestinci etiketirani kao antisemiti

Kad je u Njemačkoj riječ o odnosu Palestinaca i nacizma, uvijek se govori o jednoj osobi: jeruzalemskom muftiji Hadž Aminu el Huseinu. On je bio antisemit, gorući pristaša nacista, a i surađivao je s nacističkim režimom, prvotno iz Jeruzalema, a od 1941. i iz Njemačke. Berlinski povjesničar René Wildangel je sada objavio jednu novu studiju o Palestini i nacizmu, u kojoj ispituje ulogu ovog ozloglašenog muftije.

Iskrivljena povijesna perspektiva zbog jednostranih izvora

„On jednostavno nije reprezentativan. Nije pitanje, je li on bio antisemit i je li surađivao s nacistima, jer je to očito, nego je pitanje bi li se prije trebalo pozabaviti samim stvarima koje su se dogodile u Palestini, a ne samo s jednom osobom, koja je došla u Njemačku i tu surađivala s nacistima,“ ističe Wildangel, govoreći o muftiji el Huseinu.

Ova palestinska perspektiva je prije svega ono za što se René Wildangel zainteresirao u svojoj studiji. On predbacuje svojim kolegama povjesničarima da je upravo ta perspektiva bila dosad zanemarena. Većina istraživanja se oslanja na njemačke, britanske i izraelske izvore. Takav pristup je doveo do zaključka da je nacistička Njemačka uživala potporu Palestine i palestinskog naroda. Kakav muftija, takav narod – bila je dosadašnja povijesna parola. Zasluga Wildangelove studije je što tu povijesnu parolu opovrgava, te na više od 400 stranica pokušava ispraviti krivu sliku, ističe Wildangel.

Mišljenja Pakistanaca o Hitleru nisu bila jedinstvena

On analizira kako je nacistička Njemačka prikazivana u tadašnjim novinama i drugim spisima. Tako je lik Adolfa Hitlera s jedne strane fascinirao ljude, zbog antagonizma prema Velikoj Britaniji vodeći se parolom „Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“, a s druge strane se i dosta diferencirano pisalo o Hitlerovom političkom programu. Čak su se u jednoj te istoj novini mogle naći kontroverzne novinarske diskusije o nacističkom režimu. Onaj tko je čitao makar novine bio je dovoljno informiran o ciljevima nacističkog režima. Palestina je u to vrijeme za Njemačku jedino bila interesantna zbog iseljavanja njemačkih Židova, a ne zbog potpore u borbi protiv kolonijalne Britanije.

Povijesne poluistine kao povod današnjim antagonizmima

Palestinci su kolektivno prikazani kao pristalice nacističkog režima, za što treba okriviti politički razvoj nakon 1945. godine, vjeruje Wildangel: „Što više raste mržnja u bliskoistočnom sukobu, tim veća je i spremnost za prenošenjem takve povijesne slike. Izraelski autori upućuju na muftiju, a Arapi odbijaju da se uopće suoče s antisemitizmom i holokaustom.“

Povijesne poluistine prerastaju u upitne argumente realnosti, sa žaljenjem ističe Wildangel. Zbog toga mu i jeste jako teško snaći se između dvije vatre, te kao povjesničar ostati neutralan.

Wildangelova studija je pokušaj, da prestanu jednostrana suočavanja s ovom temom. Rješenje za to naravno ne može biti samo jedna široka javna diskusija. Ali, možda mu s ovom studijom uspije barem pokrenuti jednu širu debatu o vezi Palestine i nacističke Njemačke i posljedicama povijesnih navoda.