1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

ZAJEDNIČKA VOJSKA NA PAPIRU

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo odluku o strukturi i veličini zajedničke vojske Bosne i Hercegovine, u koju će biti ravnopravno uključeni Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ova odluka je uvjet za pristupanje NATO-ovom programu Partnerstvo za mir.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo odluku o strukturi i veličini zajedničke vojske Bosne i Hercegovine, u koju će biti ravnopravno uključeni Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ova odluka je uvjet za pristupanje NATO-ovom programu Partnerstvo za mir.

Usvajanjem dugo odlagane odluke državnog Predsjedništva o veličini, strukturi i lokacijama oružanih snaga Bosne i Hercegovine, konačno su stvoreni formalno-pravni uslovi za ozbiljnije razgovore o pristupanju natovom programu Partnerstvo za mir (PfP). Iako su mnogi visokopozicionirani funkcioneri u Sarajevu, uključujući i trenutnog predsjedavajućeg Predsjedništva, Sulejmana Tihića, još prije dvije i više godina neozbiljno tvrdili da će BiH postati član Partnerstva za mir 2006. a čak punopravnom članicom NATO-a do kraja 2008, godine - najnovijom odlukom o osnivanju jedinstvenih oružanih snaga stvorene su pretpostavke tek za ulazak u partnersko predvorje najjače vojne asocijacije svijeta. Zašto su i ovo tek pretpostavke? Zbog toga što najteži dio posla tek predstoji - usvojene odluke, zaključke i zakone treba dosljedno i bez ostatka provesti, a provođenje dogovorenog i držanje do vlastite riječi (uz rijetke izuzetke) poznato je, najslabija je strana balkanskih državnih i političkih lidera. Iako je u nekim segmentima definiranja budućih oružanih snaga značajno ispred Srbije, Crne Gore i Makedonije, u kojima princip profesionalizacije vojne službe još uvijek nije potpuno zaživio, pred vlastima u zemlji i međunarodnom zajednicom najteži zadatak će biti harmoniziranje nacionalnog sastava buduće zajedničke armije, te da tako strukturirane jedinice budu prihvaćene s povjerenjem u svim sredinama u kojima one budu stacionirane. Sa konačno usaglašenih 10.000 profesionalnih vojnika, 1000 uposlenih civila i 5000 vojnika u rezervnom sastavu, te sa vojnom tehnologijom i komandnim sustavom prilagođenim standardima Sjevernoatlanstvog saveza, Bosna i Hercegovina bi tek krajem naredne godine mogla postati ozbiljan sagovornik za briselske razgovore o Partnerstvu za mir. U najboljem slučaju, poziv Stalnog vijeća NATO za prijem u partnerski status mogao bi uslijediti u prvoj polovini 2008, čime bi se stvorile teoretske pretpostavke i za punopravno članstvo, koje ni u najboljem slučaju nije realno prije konca 2009. godine kada, primjerice, Hrvatska očekuje punopravni status. Tamnija strana ovakve optimistične varijante je bosansko-hercegovačka realnost. Trenutne nacionalno-političke strasti u zemlji koje s pozicije premijera Republike Srpske, od preuzimanja stolice, neprestano i neometano potpaljuje Milorad Dodik; gotovo izvjesna dalja konsolidacija moći etnički ustrojenih političkih stranaka u zemlji; realan strah od komplikacija koje mogu uslijediti nakon crnogorskog referenduma o nezavisnosti i sasvim izglednog kosovskog odvajanja od Srbija; te neprincipijeno ponašanje međunarodne zajednice kada je riječ o ključnim pitanjima za budućnost BiH – nisu garancija da će s okončanjem vojnih reformi sve ići po planu. Naprotiv! Prije svakog novog koraka na podržavljenju vojske, Republika Srpska će tražiti dva koraka pride u ovlastima nad policijom ili u reformi obrazovanja... Takve blokade će u ovoj zemlji biti dnevno-politička realnost sve dok etnički koncept državnih institucija bude jedini primarni princip i dok nacionalizam bude najslađa duhovna hrana za narod. S postrojavanjem zajedničkih oružanih snaga neće ići jednostavno sve dok se domaći političari ne izjasne gdje im je država. Zekerijah Smajić