Zadnja postaja - kukuruzno polje

Hladno je i stalno pada kiša. Putovanje jedne skupine od 50-ak izbjeglica se završava kasno poslijepodne u jednom blatnjavom polju u Srbiji. U blizini Šida, grada koji se nalazi na samoj granici s Hrvatskom, jedan autobus skreće na jedan sporedni put, 15 minuta kasnije staje u nedođiji. Putnici moraju izaći van.

Granica s Hrvatskom je tek nekoliko stotina metara udaljena. Na mjestu gdje staju autobusi je jedna nevladina organizacija postavila šatore. Dijele kabanice, po nekoliko žlica tjestenine, vodu i banane. Nakon devet sati provedenih u autobusu bez jela su svi gladni, pogotovo djeca. Ovamo, na granično područje između Srbije i Hrvatske, trenutačno stižu prije svega Sirijci, Iračani i Afganistanci. Skupine mladića, ali prije svega obitelji. Pomagači donose kutiju s dječjom obućom, mali Hamid hoda u sandalama kroz blato, otac mu traži odgovarajući broj cipela.

Za malo veću djecu je ta "odiseja" neka vrsta pustolovine. Desetogodišnji Hamid je već četiri tjedna u bijegu. Njegov mlađi brat ima tek dvije godine, njega još nose u naručju, starija djeca moraju hodati. Jedna majka iz Sirije sa sobom vodi blizance, njezin suprug je već u Njemačkoj, jedno dijete nosi u naručju, dok joj jedan Sirijac pomaže i nosi drugo.

Rođeni u bijegu

Na granici čeka i jedna mlada žena iz Damaska. Ta mlada majka nosi dva tjedna staro dijete zamotano u dekicu, rodila ga je dok se nalazila na putu ovamo, u Turskoj. Njezin suprug priča da su morali bježati zbog bombardiranja i da nisu mogli više čekati kod kuće da se rodi dijete. 'Previše opasno, previše opasno', stalno ponavlja.

Nakon kratke pauze ljudi kreću dalje na put preko njiva. "Nije daleko, tamo iza je već granica", umiruju ih pomagači i šalju na put na drugu stranu. Srbija poriče da izbjeglice sustavno kupi na granici s Makedonijom i autobusima dovozi na granicu s Hrvatskom. Ljudi pričaju da su morali platiti po 35 eura za tu vožnju. A tek što se jedan autobus ispraznio, stiže već idući. Vožnje su očigledno organizirane. Nakon nekoliko stotina metara hrvatski policajci doista čekaju nasred polja kako bi prihvatili izbjeglice.

"Idite dalje, idite dalje", uzvikuju im, do ceste na službenom graničnom prijelazu, gdje opet autobusi na njih čekaju - u Tovarniku. Tamo opet povremeno dolazi do zastoja ako se autobusi ne smjenjuju dovoljno brzo.

Žele u Njemačku

Strpljivo čekaju u kukuruznom polju, mala djeca plaču jer su umorna i zato što ne mogu više stajati na nogama. Yussef nosi svoju jednogodišnju kćerku, sin ima tri godine i mora sam hodati. "On je naš junak", kaže njegova majka Sarah. Ona i njezin suprug su bili profesori na Sveučilištu u Damasku, oboje na leđima nose teške ruksake u kojima se nalazi sve što su od svog života u Siriji mogli ponijeti. "Sve što posjedujemo je sad mokro", žali se Sarah. "Postalo je previše opasno, nismo više mogli čekati", kaže Yussef. Nadaju se da će uspjeti doći do Njemačke, kao i mnogi drugi. "Možda bih tamo mogao raditi na fakultetu", kaže on. Nijedno od njih dvoje ne zna kako će im život teći dalje, a niti što bi se još ovoga dana moglo dogoditi.

Od Tovarnika ih se zajedno s drugim izbjeglicama autobusima prevozi u kamp u Opatovcu. Hrvatska vojska je tamo u roku od nekoliko dana postavila šatore, tamo ih čeka jelo, medicinska opskrba, zbrinjavanje djece. Sve je efikasno organizirano i odnos prema izbjeglicama nije neljubazan. Desetine hrvatskih policajaca se brine za to da ne nastane kaos u redovima.

Za izbjeglice su postavljeni vojnički kreveti, a i grijalice se donose jer noću već zna biti hladno. Jedna medicinska sestra se brine za bebe. "Mnogi koji su ovdje stigli su neuhranjeni ili promrzli", pojašnjava Martina iz UNHCR-a. "Posljednju noć smo ovdje imali 130 beba." Ona dalje navodi da su majke jednostavno previše iscrpljene da bi mogle zaštititi svoju djecu od hladnoće i dojiti ih. No, predah u Hrvatskoj je kratak - izbjeglice ne slute da ih se već nakon nekoliko sati ponovno ukrcava u autobuse i dalje odvozi na granicu s Mađarskom. Tamo se ponavlja ista stvar, ali vojska je tamo grublja. Na toj točki putovanja se, izgleda, većina izbjeglica prepušta svojoj sudbini.