1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Zaboravljeni rat

SAD su u Prvi svjetski rat ušle 1917. godine. U toj zemlji Veliki rat je gotovo zaboravljen, a poslije njega su SAD dospjele u međunarodnu izolaciju.

Za mnoge mlade u Americi, Franc Ferdinand je „kul“ – naravno, riječ je o poznatom pop-bendu. Kenet Klark, direktor vojnog muzeja u Čikagu, svjestan je toga. On kaže da samo mali broj mladih zna da je Franc Ferdinand bio austrijski prestolonaslednik poslije čijeg ubistva u Sarajevu su počela zla Prvog svjetskog rata koji je koštao života 117.000 američkih vojnika.

„U tom ratu, za samo nekoliko mjeseci, poginulo je više američkih vojnika nego za deset godina rata u Vijetnamu“, napisao je vašingtonski novinar Majkl Mosetig nedavno na Fejsbuku i izvukao otrežnjujući bilans: „Mi znamo koji rat je zaboravljen; koji rat je između građanskog rata i Drugog svjetskog rata izmakao našem istorijskom pamćenju.“

U rat je otišlo i 350.000 Afroamerikanaca

Thomas Woodrow Wilson

Vudrou Vilson, predsednik SAD u vreme Prvog svetskog rata

Kenet Klark želi da promijeni to svojom izložbom u Čikagu: „Želimo da događaje od prije sto godina uzmemo kao povod da ljudima ispričamo što više o Velikom ratu“, kaže on za Dojče vele. Klark u ovoj komemorativnoj godini šalje javnosti slijedeću poruku: „To je događaj koji je promijenio istoriju, koji je vrijedan Vaše pažnje. Jer, poznavanje istorije znači da se ona neće ponoviti.“ U njegovom muzeju, odmah po ulasku se nailazi na malu zbirku propagandnih postera. Uz pomoć njih, američka vlada je regrutovala mladiće za rat. na kraju je u njega pošlo više od milion američkih vojnika, 350.000 njih su bili Afroamerikanci.

Njemačka podmornica u jezeru Mičigen

Ima jedna ratna atrakcija koja je spektakularna i gotovo zaboravljena, a nalazi se nedaleko od Klarkove izložbe na dnu jezera Mičigen. To je jedna zaplijenjena njemačka podmornica koja je poslije rata tamo dovučena i pokazivana posjetiocima, da bi naposljetku - uz slavlje - bila potopljena. „Dobro je konzervisana u hladnoj vodi“, kaže Klark, „i samo čeka da je neko izvuče odatle.“

Simon Lijang iz Čikaga zna za tu podmornicu. Taj 21-godišnjak studira istoriju. Prvi svjetski rat je za njega bio jedno od prvih razočaranja na studijama. Želio je da napiše esej o njemu, ali je ubrzo morao da odustane od toga, jer u SAD nije mogao da nađe dovoljno pouzdanih informacija o ratu: „Za nas mlade teško je da razumijemo taj rat. Škole čine šta mogu, ali i u obrazovnom sistemu ima rupa.“

Na svijetu ne postoje samo SAD

Pri tome je baš prvi svjetski rat donio Amerikancima novi pogled na svijet: „Na svijetu ne postoje samo Sjedinjene Američke Države“, konstatovali su mnogi trljajući oči, kaže Lijang: „Odavde se naše vidno polje širilo do onoga što zovemo globalnom privredom i tako se stvorila i potreba da razumijemo svijet kao celinu.“

U-Boot-Krieg

Potapanje „Luzitanije“ 1915.

Istoričar i dobitnik Pulicerove nagrade Dejvid Kenedi, konstatuje da je američka politika više puta mijenjala smijer. Ulazak SAD u rat 1917., nepune tri godine po njegovom izbijanju, katapultirao je tu zemlju na svjetsku pozornicu. Nakon što su njemačke podmornice 1915. potopile „Luzitaniju“ na čijim palubama je bilo 128 Amerikanaca, a poslije toga su i drugi američki trgovački brodovi postali žrtve „neograničenog“ rata njemačkih podmornica, predsjednik Vudrou Vilson je odustao od početne neutralnosti - 6. aprila 1917. SAD su objavile rat Njemačkoj.

Ponovni pad u izolaciju

Nakon što su srednje sile bile pobijeđene, SAD su opet brzo dospjele u izolaciju - ovaj put čak dublju i dugotrajniju nego prije rata. Istoričar Kenedi razloge za to vidi u Vilsonovom rastućem razočaranju zbog nepomirljivog držanja evropskih saveznika spram Njemačke, te u Vilsonovoj propaloj inicijativi o formiranju „Lige nacija“, neke vrste preteče Ujedinjenih nacija. No, sa tim se nije saglasio američki Kongres. Kenedijev bilans: „Tada još nismo bili spremni za veću ulogu u svetu.“

Hot-dog umesto frankfurtske kobasice

I u samim SAD su vidici ponekad bili uski. Mnogim Amerikancima njemačkog porijekla je poslije ulaska u rat učinjena „grozna“ nepravda, kaže istoričar Kenedi. Stric Georga Glocbaha, Džordž, tada je bio dobrovoljac. Nije mu preostalo ništa drugo: „Ko god se nije borio, nije zasluživao da bude građanin. Ali oni nisu htjeli da pucaju na svoje rođake u Njemačkoj, prenosi Glocbah, koji živi u gradiću Nju Ulmu nedaleko od Mineapolisa na sjeveru SAD. Otvorene proteste i otpor služenju vojske pratio je nadzor – „Komitete za javnu bezbednost“ je poslao svoje agente u Nju Ulm i oni su tamo špijunirali mise i kafanske tračeve - podjednako.

Njemačke riječi su uklonjene iz naziva ulica i - iz jelovnika. Tako je frankfurtska kobasica postala hot-dog. „Moj otac je imao konfekcijsku radnju“, kaže Glocbah, „kada je počeo rat, trgovina sa svima koji nisu bili Nijemci gotovo je zamrla“. Ko god je imao njemačko ime, bio je ispitivan – „bila su to teška vremena...“

I mnogo žrtava u sopstvenim redovima - mnogo mrtvih američkih vojnika - za Amerikance je predstavljalo novo bolno iskustvo. Posljednji rat prije toga je vođen protiv Meksika i od njega je prije početka Prvog svjetskog rata bilo prošlo više od 60 godina. Tada je palo 12.000 američkih vojnika. U Prvom svjetskom ratu ih je poginulo deset puta više.

Frankreich erster Weltkrieg amerikanische Soldaten Krankenwagen

Ranjeni američki vojnici u Francuskoj 1918.

Frankreich erster Weltkrieg amerikanische Soldaten Krankenwagen

U Nacionalnom muzeju Prvog svjetskog rata u Kanzas sitiju, muzejski vodič Robert Dadli nam pokazuje mnogobrojne eksponate koji pokazuju koliko je američka armija zapravo bila nespremna za akcije u Evropi. Nekadašnji pukovnik i vijetnamski veteran kaže da su američke jedinice poslije sletanja u oktobru 1917. najpre bile stacionirane u „mirnim“ sektorima. „Do marta 1918. nismo učestvovali u žestokim borbama. Tek kada je počela Ludendorfova ofanziva, ušli smo u borbu zajedno sa francuskim i britanskim jedinicama i to u početku pod njihovom komandom.“

Sjećanje na sve pale borce

Ulazak SAD u rat je dao odlučujući doprinos pobjedi, smatra Dadli. Ali, sjećanje na rat sto godina kasnije bi, kaže, trebalo da bude obilježeno drukčijim duhom: „Svi vojnici su učestvovali u ratu da bi branili svoju zemlju. Komemoracije ne bi trebalo da posluže za slavljenje pobjede, već za sjećanje na vojnike koji su se u ratu borili za svoju domovinu.“

Više od 150.000 ljudi godišnje posjeti muzej u Kanzas Sitiju. Tamo nije izložena samo američka perspektiva, već i druga viđenja rata. Predstavnici muzeja rade zajedno sa Komisijom za stogodišnjicu izbijanja Prvog svjetskog rata na organizaciji svečanosti i komemoracija. Jedno je sigurno: glavne svečanosti će se održavati tek 2017., sto godina nakon ulaska SAD u Prvi svjetski rat.

Autor: Gero Šlis/Saša Bojić

Odgovorna urednica: Belma Šestić