1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

"Zaboravljeni" Jevreji u pojasu Gaze

Godinu dana nakon što se desio, izraelski vojni manevri u Gazi gotovo su iščezli iz izraelskog javnog diskursa. Stanovnici tog područja nisu optimistični kada je riječ o budućnosti i miru.

Na prvi pogled se ne čini da je prije manje od godinu dana divljao rat na područjima oko Gaze u kojima žive Jevreji. Zemljoradnici obrađuju zemlju, oru je traktorima, a studenti u grupama odlaze na lokalni Sapir koledž, nedaleko od grada Sderota.

Ipak, ljudi u tim krajevima kažu da im je kratkotrajni rat prošle godine, koji su izraelski zvaničnici nazvali operacija "Zaštitni rub", u potpunosti poremetila planove.

"Uništen mi je zaštitni zid kojeg sam sama napravila. Samo je pao. Prvi put osjećam pravi strah", kaže Yam Braude-Amitai, 29-godišnjakinja iz kibuca (lokalne jevrejske zajednice) Erez, u blizini sjeverne granice Erez u Gazi.

"Bilo me je strah biti sama, ići sama u kupatilo, iznositi smeće, raditi najobičnije stvari. Prestala sam i džogirati", dodaje ona.

Nakon godina provedenih u Europi i Australiji i nakon pokušaja da se skrasi u New Yorku, Yam Braude se odlučila vratiti u rodni kraj, gdje ona i njezin suprug sada podižu svoju četveromjesečnu bebu. Premda je kuća njenih roditelja u Kfar Azi potpuno uništena u raketnom napadu tokom operacije "Stub odbrane" 2012. godine, ona tvrdi da je prošlogodišnji rat tek promijenio sve.

"Kada se probudim noću da nahranim dijete, čujem zvuke. Ne znam da li umišljam, ali danas mi je žao što sam godinama ismijavala baku kada bi nam govorila da čuje zvuke", kaže Braude.

Ein Jahr nach dem Gaza-Konflikt 2014 (Bildergalerie)

Yamd Braude se nada boljoj budućnosti

Osjećaj očaja

U ratu koji je trajao 50 dana, poginulo je 67 izraelskih vojnika i pet civila, dok je ranjeno više od 1.600 vojnika i 830 civila. Gubici među Palestincima su bili još strašniji. U najstrašnijem napadu na pojas Gaze još od njegovog uspostavljanja, ubijeno je više od 2.100 ljudi, većinom civili.

"Osjećaj je bio kao da nikada neće prestati. Vremenom smo naučili da se fokusiramo na nadu da će se nešto promijeniti, ali poslije posljednjeg rata teško je nadati se promjenama", smatra Braude.

Izbori u martu, na kojima je ponovno izabran konzervativni premijer Benjamin Netanyahu, bili su još jedan prelomni momenat koji je, kaže ona, "samo pojačao osjećaj očaja".

"Dosta ljudi misli da Palestinci i Jevreji mogu živjeti jedni pored drugih. Neki čak imaju i to iskustvo, jer su odrasli u vrijeme kada je tako i bilo. Naročito oni koji žive ovdje znaju da upotreba sile neće pomoći, a ni ne čini se da će bilo koja vlada htjeti nešto promijeniti".

Podijeljena nacija

Mnogi misle da su zajednice u neposrednoj blizini Gaze, na nekih 55 minuta vožnje od Tel Aviva, napuštene. Brojni Izraelci opciju da žive blizu Gaze ocjenjuju, u najmanju ruku, naodgovornom, smatrajući da na taj način samo izazivaju sudbinu.

"Nema veze gdje živite", kaže Adi Batan-Meiri, 28-godišnjak iz Sderota. Naglašava da je prije pet godina bilo nezamislivo da će neko raketirati Beershebu, udaljenu nepunih 50 kilometara od Gaza Cityja.

On vjeruje da je politički dogovor jedino rješenje. "Besmisleno je bježati od borbenih linija, jer će one ići za vama, loviti vas. Jedini način da izbjegnete vatru je da ne prihvatate njeno postojanje, što znači da morate voditi hrabre političke poteze", smatra Meiri.

Ein Jahr nach dem Gaza-Konflikt 2014 (Bildergalerie)

Ništa ne podsjeća da je ovdje prije godinu dana bio rat

Stavovi ekstremista sa obje strane političkog spektruma u Izraelu snažno su propagirani tokom rata, što je dovelo do vala nasilja i rasizma u zemlji. Na društvenim mrežama su se pojavile brojne grupe koje pozivaju na borbu protiv ljevice, a i ljevičarski i desničarski demonstranti izašli su na ulice da iskažu svoje protivljenje ratu.

"Operacija Zaštitni rub iznjedrila je više ekstremizma, nego što ga je bilo ikada prije", smatra Anna Roytman, bivša studentica Sapir koledža, koja živi u Beershebi.

"U jednom trenutku izbrisala sam na desetke prijatelja sa Facebooka, prosto iz razloga što više nisam mogla gledati ni slušati njihove poruke".

Ne zovite nas idealistima

Zajednice u blizini Gaze su većinom sekularne i većina stanovnika su porijeklom iz tih krajeva ili su se tu naselili iz ekonomskih razloga. Aran Goren, 25-godišnja studentica, doselila se s roditeljima u pojas Gaze, u zajednicu Dugit, kada su joj bile dvije godine. Nakon godina provedenih u tom kraju, njeno naselje je evakuirano 2005. godine, a njena se porodica preselila u kibuc Nahal Oz, a poslije u Sderot.

"Ostali smo u ovoj oblasti jer je moja majka tu imala posao. Tu smo išli u školu i naši prijatelji su bili tu. To definitivno nije bilo preseljenje zbog nekakve ideologije", tvrdi Goren.

"Ovdje je pravi raj kada je mirno, ali je pakao kada se ratuje", kaže Braude smijući se. Pojašnjava da stranci to ne razumiju, ali teške krize su kratkotrajne i nekako se izdrže.

U sjeni traume

Prema statističkim podacima, osam posto ljudi u Izraelu pati od post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP). U Sderotu statistike pokazuju čak pet puta viši prosjek, odnosno 44 posto onih koji pate od tog sindroma. Čak i u usporedbi sa drugim regijama u Izraelu koje su bile zahvaćene ratom, poput Haife ili sjeverne granice sa Libanom, u Sderotu od PTSP-a pati dvostruko više djece. Prema statističkim podacima, agresivno ponašanje kod djece mlađeg uzrasta doseže šest posto, što je tri puta više od prosjeka sveukupne populacije Izraela.

„Raketa je jednom direktno pogodila našu učionicu u momentu kada smo radili ispit. Srećom smo preživjeli. To nisu jednostavna iskustva, ali na kraju se naviknete na njih, postanu vam rutina. I dan danas se budim oznojena, srce mi ubrzano lupa, kada sanjam teroriste koji su me oteli i držali u tunelu“, kaže Goren.

Braude kaže da je sigurna da većina stanovništva pati od PTSP-a, a da to niti ne zna. „Čak i da raketa nije uništila kuću mojih roditelja, ja bih patila od tog sindroma. Umišljam eksplozije, čujem zvukove... Osoba koja je od svog djetinjstva po nekoliko puta dnevno bježala u sklonište, ne može biti normalna osoba“, kaže ona.

Studija Žurnala „Zdravlje adolescenata“ iz 2012. godine ukazala je na to da polovina populacije mladih u Sderotu pati od PTSP-a.

„Možda zvuči isuviše optimistično, ali se nadam da neće više biti ovako jednoga dana kada moja kćerka odraste“, ističe Braude suznih očiju.

Goren je manje pozitivna. “Ne mislim da će se išta promijeniti u skorijoj budućnosti. Ne sudim nikoga, ali ne razumijem ljude koji se odluče podizati dijete u tako opasnoj sredini. Moja majka je to uradila, ja sam odrasla u takvoj sredini, ali ne želim da moja djeca iskuse tako nešto. Naravno da sam vezana za ovo mjesto, ali ne mislim da ću ovdje i ostati“, zaključuje Goren.

Israel Tel Aviv Raketenabschuss

U Tel Avivu, nedaleko od pojasa Gaze nema razumijevanja za ljude u pograničnim prostorima.

Nade za budućnost

Većina ljudi na jugu Izraela su pesimisti po pitanju mirovnog sporazuma, tako da im i privremeni mirovni sporazum zvuči kao nedostižni san. Raketiranja su u ovom dijelu Izraela tako česta da se stanovništvo više ni ne obazire na sve rjeđe medijske izvještaje o napadima.

“Ne vidim više nikakvu nadu. Ovome nema kraja, sigurno ne sa ovom Vladom. Umorni smo od pokušaja rješavanja ove situacije nasiljem. Nasilje ništa ne rješava, akcije se moraju poduzeti na političkom planu. Neki će reći da nemaju političkog partnera za dogovor, ali u posljednjih deset godina nikakva politička akcija nije inicirana. Moramo pokušati”, kaže Goren.

Za Braude, rješenje je u pregovorima i nadi. „Danas više niko ne govori o miru. Mir je postao nestvaran, tek utopijski pojam. Kako se to moglo desiti, a svi ga toliko želimo?“, zaključuje Braude.